Piše: Elmir Đoković
Predragu Matvejeviću... Mogao sam napisati ispred njegovog imena i prezimena „prof. francuske književnosti, bosansko-hercegovački književnik, hrvatski književnik, južnoslovenski književnik”... No, Matvejević je bio toliko skromna osoba kojoj su od titula bili važniji pravednost i ljudi.
Humanista od rođenja. Erudita koji je živio za znanje. O velikom književniku ispisane su stotine stranica ovih dana u raznim glasilima, i ne mogu i neću napisati ništa novo... Ipak... Istinoljubivost ga je često dovodila u sukobe. Njegovo znanje bilo je trn u oku mnogih izvikanih književnika koji su se čvrsto držali za državnu sisu. Bio je jedan od rijetkih deklarisanih ljevičara koji je svakodnevno slušao Radio Vatikan. Matvejević je književnik koji je bez dlake na jeziku skidao veo s ovog regiona. Nije poput današnjih mejnstrim književnika prodavao svoje ideale. Radije je bio gladan nego da prećuti nepravdu. Na svojoj koži je nemalo puta osjetio koliko život i ljudi mogu biti nepravedni. Bio je živući primjer nama, malim, nepoznatim čitaocima da veličinu ne čini fotografija i stubac u novinama već odgovornost prema stavovima i životnim opredjeljenjima. Nepravedno osuđen zbog „Naših talibana”, jer je dotakao istinu za srce, bio je proglašavan u Hrvatskoj četnikom, izdajnikom i odbačen od svih... Sve dok njegova ingenioznost nije predložena za Nobelovu nagradu.
„Mediteranski brevijar” preveden na 23 jezika i činjenica da mu se klanja cijeli svijet oživjela je političku vrhušku željnu amnestije prema potencijalnom nobelovcu koji je mogao doprinijeti još kojem izbornom bodu. Naravno da se Matvejević nije slizao ni sa kim od njih. Ostao je svoj u najtežim trenucima. „Srećom” nije dobio Nobela za književnost. Da jeste, opet bi krenuo rat oko toga da li ta nagrada pripada Bosni, Hrvatskoj, Italiji, Rusiji ili Ukrajini. Niko ne bi rekao da prvenstveno pripada Matvejeviću, koji je ionako čitav život pripadao sebi i cijelom svijetu, baš kao i Nikola Tesla, Ruđer Bošković ili Ivo Andrić. Vjerovatno će, u budućnosti, svako od uspješnijih književnika s ovog podneblja morati da zavješta svoju književnu nacionalnu pripadnost, jer je to jedini garant miru na Balkanu. Pokazalo se da svako želi samo za sebe nekoga ko ih nije dostojan. Čovjek koji je Titu poručio da odstupi, Miloševiću da se ubije i prozvao Tuđmana da ode, možda se više nikada neće roditi na ovim prostorima prepunim književnih vjetropira i ulizica. Smatrao je da nije dostojan Nobelove nagrade. Mislim da ovaj region, kako sada zovu bivšu Jugoslaviju, nikada nije bio dostojan Matvejevića. Čovjek, velikan skromnosti, umro je skromno dajući primjer svojim životnim iskustvom hrišćanskog ljevičara kojim putem treba da ide svako ko naginje humanosti i istini. U 85. godini otišao je negdje gdje se pišu novi brevijari lišeni ljudske ograničenosti, taštine i želje za moći.
Hvala Vam, gospodine Matvejeviću.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.