Piše: Novak Adžić
Aleksandar Divajn (Alex. Devine) rođen je u Mančesteru (Velika Britanija) 19. decembra 1865. godine, kao drugi sin Henrija Divajna i Karaklie Kouvelas sa ostrva Kiosa u Grčkoj. Okončao je fakultet u Velikoj Britaniji. Potom je radio kao novinar i profesor, a bio je osnivač, vlasnik i direktor Klejsmor škole (1896) u Vinčesteru kod Londona. Osnivač je Pokreta momačkoga kluba 1886. godine i prvi počasni misionar za dječake – prestupnike pri Policijskom sudu prilikom donošenja Odredbe za prve prestupnike 1887. godine; zatim je bio osnivač univerzitetskih kampova za dječake iz državnih škola, a pripadao je maloj grupi školskih upravitelja koji su se trideset godina zalagali za reformu državnih škola. Bio je jedan od počasnih arbitratora čuvenoga dobrotvornoga društva Hearts of Oak Benefit Society od 1898., te specijalni korespondent “Daily Chronicle” na Olimpijskim igrama u Atini 1906. godine i urednik zvanične knige Olimpijskih igara 1908. godine Često je putovao po Evropi i Sjevernoj Africi i pokazao se kao stručnjak za stari Pariz. Umro je 1930. godine.
Aleksandar Divajn bio je najveći borac za očuvanje državne suverenosti i nezavisnosti Crne Gore u anglo-saksonskom svijetu (1916.-1930.), kao filanantrop, humanista i borac za prava “malih” država i nacija, s posebnim akcentom na Crnu Goru.
Divajn je bio dosledan u promovisanju crnogorskog prava na nacionalno i državno samoopredjeljenje i u tom smislu je tražio od britanskih političara podršku za pravo na egzistenciju Crne Gore. Stoga se 5. januara 1920. godine obratio pismom vikontu Gledstonu mlađem, poslaniku u britanskom parlamentu, inače, naklonjenom Crnoj Gori, podvlačeći da će „odbacivanje crnogorskog prava na samoopredjeljenje“, kako veli, „biti krunski akt nepravde, i nikakvo pravo rješenje“.
Podržavajući aktivnosti crnogorske vlade na čelu sa Jovanom S. Plamencem, Divajn je i prilikom Plamenčeve političke misije u Londonu februara 1920. godine, bio u ulozi njegovog savjetodavca, pružajući mu značajnu logistiku.
Divajn je u britanskoj štampi konstantno branio pravo na opstanak Crne Gore. U tom smislu on je u londonskom časopisu „The Spectator“ 10. maja 1920. godine objavio članak pod naslovom „Montenegro and Serbia“, u kojemu (prevod sa engleskog originala) veli:
„CRNA GORA I SRBIJA
Gospodine,
Po drugi put, nakon pokušaja na lažnom sastanku Nacionalne skupštine u Podgorici, prošlog januara, o proglašenju svrgavanja Kralja Nikole od Crne Gore, izdato je saopštenje od strane Biroa srbijanskih novinara da je Kralj Crne Gore ponovo svrgnut. Ovo drugo saopštenje nije imalo veću vrijednost nego što je imalo prvo i ja nijesam oklijevao da savjetujem britansku javnost da sa rezervom prihvate njihov sud u vezi sa izvještajima o apsorpciji Crne Gore od strane Srbije, koji potiču iz Beograda.
Britanska javnost se možda osjećala zbunjeno s obzirom na aktivnosti srpskih propagandista i tišini male zemlje, ali stvarno stanje stvari u Crnoj Gori u ovom trenutku nije u potpunosti poznato. To je, međutim, jasno da je proglašenje svrgavanja Kralja Nikole jednostavno ratno lukavstvo. Crna Gora ne zahtijeva usluge od Srba u rješavanju njenih međunarodnih odnosa. Ako stanovnici Crnih Planina odluče da ne žele da njihov stari Kralj vlada nad njihovim sudbinama, oni, i samo oni, će donijeti odluku i Njegovo veličanstvo bi bilo prvo koje bi ostalo po strani u korist bilo kog drugog oblika vladavine koja će biti u korist njegovog naroda i koji oni žele.
Ova važna činjenica mora, međutim, biti rođena u glavama – naroda Crne Gore koji još nije slobodan. Prisustvo srpske okupatorske vojske u zemlji ne samo da isključuje njihovu slobodu izražavanja kao nacije (i Savezničkih nacija priznatih od svih Sila), ali takođe predstavlja i ozbiljan skandal, za koji samo možemo da se nadamo da će biti brzo završen povlačenjem svih srpskih trupa i komita iz zemlje. Onda i samo tada će narod slobodno izraziti svoju volju i želju.
Srbi su posvetili svoje ogromne subvencije i aktivnosti da pokušaju da anektiraju svoju sestru – zemlju kao dio Jugo-slovenske šeme projektovanu od strane N. Pašića i njegove stranke. Ne samo Crnogorci, nego i značajan broj Srba se protivi ovoj kampanji protiv Crne Gore, ali do sada je prisustvo srpskih trupa u zemlji apsolutno onemogućilo slobodu izražavanja.
To je taj element i ta imperijalistička politika koja stvara lošu krv i …po pitanju Banata kao i sa Italijom u vezi dalmatinskih poslova. Kada bi samo britanska javnost razlikovala lažnu Jugoslaviju N. Pašića pod kraljevstvom Srbije i istinsku Jugoslaviju sastavljnu od Federacije slobodnih Jugoslovenskih zemalja (Crna Gora je među njima) položaj bi bio jasan.
Niko nije radio teže za Jugoslovensko jedinstvo nego Kralj Nikola. Nijedna zemlja nije sa više hrabrosti prolila svoju krv i galantno držala do ovog ideala nego Crna Gora, i prepuštena sama sebi legitimna Jugoslavija će dokazati da je sposobna da se konsoliduje u moćnu Konfederaciju, nezavisnu i slobodnu, i da će očuvati savršeno prijateljski i saosjećajan odnos sa italijanskim narodom. Pod Jugoslavijom N. Pašića, koja je u stvarnosti Velika Srbija pod Kraljem Petrom Karađorđevićem, to je nemoguće, i ovaj element, i samo on, je odgovoran za sadašnju situaciju sa Italijom. Ne dozvolimo da nam izvještaji iz Beograda vežu oči. Sa Kraljem ili bez Kralja, Crna Gora mora biti slobodna.
Alex. Devine, Vinčester”.