-Piše: Prof. dr Božidar M. Bojović
Poslije niza pripremnih aktivnosti, dvojica entuzijasta Đuro Jovanović i Novak Vujošević, na osnivačkoj Skupštini, u martu mjesecu 1966. godine, osnovali su Udruženje za borbu protiv šećerne bolesti Crne Gore. Za prvog predsjednika Udruženja izabran je Novak Vujošević, tadašnji sudija Ustavnog suda Crne Gore, a za sekretara Đuro Jovanović, visoki funkcioner u novinsko-izdavačkom preduzeću „Pobjeda“. Udruženje je formirano na inicijativu bolesnika od šećerne bolesti opštine Titograd, sadašnje Podgorice, sa ciljem, da kao društveno-humanitarna organizacija zajedno sa medicinskim kadrovima raznih profila prati i pomaže u rješavanju statusa i problema bolesnika od bolesti koja je već tada poprimala zabrinjavajuće razmjere i nagovještavala da postaje ozbiljan zdravstveni problem. Na inicijativu ovog udruženja osnivaju se u drugim gradovima Crne Gore opštinska udruženja za borbu protiv šećerne bolesti, pa ubrzo Udruženje prerasta u Savez društava za borbu protiv šećerne bolesti Crne Gore.
U to vrijeme u Crnoj Gori nije postojao ni jedan ljekar subspecijalista endokrinologije i dijabetologije koji bi se usko bavio problemom šećerne bolesti i drugih endokrinih oboljenja. Zapravo, to je vrijeme kada se u Jugoslaviji prvi put uvode supspecijalističke studije za specijaliste interne medicine i pedijatrije iz endokrinologije sa dijabetologijom. Republičko udruženje, sada već Savez društava, kod tadašnjih zdravstvenih ustanova pokreće inicijativu za školovanje- supspecijalizaciju kadrova iz dijabetologije, odnosno endokrinologije. Razumijevanje odgovornih u medicinskim ustanovama nije bilo za pohvalu, jer se nije uklapalo u njihove programe edukacije kadrova, pa se stručno usavršavanje prvih kadrova odvija uz materijalnu pomoć republičkog Saveza društava za borbu protiv šećerne bolesti i samofinansiranje zainteresovanih.
Sa dolaskom prvih školovanih supspecijalista Savez društava inicira niz aktivnosti, od kojih je težište na dobijanju podataka o broju oboljelih od šećerne bolesti (preko evidencije opštinskih društava) i održavanje edukativnih predavanja i simpozijuma sa temama iz problematike o šećernoj bolesti. Pored stručnjaka iz Crne Gore, predavači su bili i iz drugih centara bivše Jugoslavije, pa i inostranstva. Tako je npr. u Tivtu 1982. godine održan skup oboljelih od šećerne bolesti i vodećih svjetskih stručnjaka endokrinologa-dijabetologa, koji su učestvovali na Danu simpozijumu u Dubrovniku. Bolesnici su mogli da direktno dobiju odgovor od najeminentnijih svjetskih stručnjaka o problemima koji ih muče. Nije mi poznato da je neki sličan sastanak ikada održan u Crnoj Gori.
Tokom četrdeset godina rada, do 2007. godine, Savez je organizovao 108 (sto osam !) predavanja o šećernoj bolesti, njenim simptomima, samokontroli, ishrani, fizičkoj aktivnosti itd. Konceptom rada, poslije svakog predavanja slijedio je razgovor sa oboljelim, pri čemu su bolesnici mogli da dobiju direktan odgovor od afirmisanih stručnjaka o problemima iz svoje bolesti.Predavanja su održavana u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Beranama, Rožaju, Ulcinju, Baru, Tivtu, Herceg Novom itd.Predavači su bili takođe, univerzitetski profesori sa medicinskih fakulteta u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu, Skoplju. Ovakav način rada u edukaciji oboljelih od šećerne bolesti bio je izuzetno blagotvoran. Uz to, dobijanjem podataka preko opštinskih društava o broju i najvažnijim epidemiološkim podacima oboljelih od šećerne bolesti, bio je jedina organizacija u Crnoj Gori koja je raspolagala tim podacima. Prema podacima Republičkog saveza društava za borbu protiv šećerne bolesti u Crnoj Gori je 2007. godine registrovano 17.800 oboljelih od dijabetesa, sa referentnom procjenom da broj oboljelih u Crnoj Gori znatno premašuje 50.000. Ovi podaci će se potvrditi 2014. godine kada je u Crnoj Goeri uveden zvanični registar oboljelih od dijabetesa.
Savez društava je postepeno širio uticaj i na organizaciju zdravstvene zaštite oboljelih od šećerne bolesti. Tako je u Bijelom Polju, formiran prvi dispanzer za dijabetes, a u Podgorici u prostorijama Saveza društava i prototip savjetovališta za dijabetes. Zahvaljujući velikim pregnućima pok. Đura Jovanovića i inženjera arhitekture Vlastimira Radonjića Savez društava je uz pomoć Opštine Titograd, ali i značajanim ulaganjem sopstvenih sredstava kupio prostorije u kojima je u stalnom radnom odnosu zaposlen viši medicinski laborant. Biće to godinama kutak za okupljanja oboljelih od šećerne bolesti i medicinskih radnika raznih profila koji brinu o njihovom zdravlju. Inicijativa za takvim prostorijama i način rada uspješno se širila i na druge opštine u Crnoj Gori.
Od posebnog značaja je bila naučno-istraživačka i izdavačka djelatnost. Uz saradnju stručnjaka iz Crne Gore i drugih republika realizovana su tri naučno-istraživačka projekta, izdata monografija „Mi i šećerna bolest“ i 11 drugih monografija koje su dobro primljene i bile dostupne na širem prostoru Jugoslavije. U oktobru 1985. godine pokrenuto je izdavanje časopisa „Ishrana, fizička aktivnost i zdravlje“ koji će izlaziti sve do 2007. godine. Pslednjih nekoliko godina zahvaljujući velikim naporima tadašnjeg predsjednika Saveza, gospodina Momira Drljevića.
Način organizacije i rada Savaza društava za borbu protiv šećerne bolesti Crne Gore zainteresovao je udruženja i institucije iz drugih republika Jugoslavije koji su se bavili problemima dijabetesa. Tako se uspostavlja čvrsta i veoma djelotvorna saradnja Saveza Crne Gore sa svim republičkim udruženjima Jugoslavijem a posebno sa Beogradom, Zagrebom i Novim Sadom.
Nažalost, poslije 2007. godine ovaj uzorni Savez, priznat kao najbolje organizovan u bivšoj Jugoslaviji,ne nailazi na odgovarajuće razumijevanje i pomoć društva. Nekoordinisanim aktivnostima pojedinaca Savez je nestatutarno transformisan u organizaciju sa sličnim imenom, ali ne i sa sličnim programskim aktivnostima. Čak su i prostorije Udruženja u Podgorici, stečene velikim zalaganjem aktivista prije više od 30 godina, promijenile namjenu, a možda i vlasnika! I da ne nabrajam negativnosti.Zaključiću konstatacijom da ako se znaju velike prednosti koje ovakva udruženja imaju i koja su se potvrdila i kod nas u Crnoj Gori, očekivati je da će se u skorijoj budućnosti, omogućiti rad Udruženja na izvornim programskim načelima od prije 50 godina,u interesu unapređenja zdravlja i zaštite ustavnih prava oboljelih od šećerne bolesti. Podsjećanje na ovaj značajni jubilej, bila je naša obaveza. I nada da će to motivisati one koji o svemu odlučuju da nešto urade, i bolesnike, o čijoj sudbini se radi, da znaju da je rješenje u njihovim rukama.