-Piše: Magda Peternek
Ne volim da vidim miša ni kada proviri i izviri odnekud, a ne volim da ga ugledam čak ni u mišolovci. Ne zato što ga se plašim, ili što mi izaziva mučninu, već što me to malo glodarsko stvorenje neodoljivo podsjeća na onu vrstu čovjeka koji, kako reče Mika Antić, gricka dane. Asocira me na sitničavost, bojažljivost i lukavost. Da u horoskopu postoji ovaj znak, one koji bi bili rođeni u njemu, zaobilazila bih u širokom luku. U podznaku bi vjerovatno bili isti slučaj. Dakle, duple štetočine, pa bi moj „luk’’ u tom slučaju imao još veći obim. Djetinjstvo je mnogima, pa i meni obilježio crtani film i „ljuta’’ borba između mačka Toma i miša Džerija. Mnogi su navijali za onog manjeg i „snalažljivijeg’’. Ja nisam. Ne zato što volim mačke, pardon mačore (čak sam vrlo uzdržana), već zbog toga što sam upravo tzv. snalažljivost malog Džerija smatrala lukavom i podmuklom borbom. Njegova brzina me takođe nije fascinirala, jer to je samo način da se lakše utekne. Vjerovatno sam još i tada pravila poređenje između ove glodarske kukavice i čovjeka nalik njemu. Borbu za opstanak i bijeg od najvećih neprijatelja, zvanih mačke, miševima ne zamjeram.’’ Zamjeram’’ im što bježeći i spasavajući još uvijek živu glavu, usput naprave štetu. I ne samo tada već i u gomili „slobodnog’’ vremena. Izgrickaće i izglodati dušeke, jorgane, cipele, bogami i instalacije, ostavljajući i nered i nemir.
Čovjek miš, glodar i svoga i tuđeg života, ostavlja iza sebe rupe pune praznine i besmisla. To plašljivo, ali lukavo stvorenje iz svoje rupe izlazi mučki i kad se niko ne nada. Gricne tuđe hrabrosti, pa je onda u svojoj jazbini krcka kao svoju. To radi tresući se od straha da ga neko ne ulovi u krađi. Miš glodar mora stalno nešto da grize, da bi trošio zube, jer ga žuljaju pošto neprekidno rastu, dok čovjek miš mora stalno da grize nečiju hrabrost, jer je njegov kukavičluk u neprekidnom porastu.
Dakle, osnovna negativna osobina (pozitivnih i nema) kod čovjeka miša jeste kukavičluk. To nikako ne mogu opravdati njegovom borbom za opstanak ili strahom od neprijatelja, jer mi ne dozvoljavaju moja ljubav i poštovanje prema hrabroj životnoj borbi.
Čovjek miš koji kradom i u strahu pravi rupe i oštećuje moje „sireve’’ je neko kome vrlo rado i s užitkom postavljam „zamke’’. Pravim ih „ručno’’, od svog alata i vrlo su efikasne i konkretne. Postoje dvije vrste zamki. Jedna se sastoji isključivo od jasnog i glasnog prozivanja njihove plašljive, ali podmukle nemoći. Druga je blaža, ali samo na prvi pogled. Ostavljam njihov strah da se gomila, dok ih potpuno ne proguta. Oni u stvari sami upadaju u svoju zamku. Za grickanje života –čovjeka miša, bježanje od izazova, neučestvovanje u borbama i u pobjedama i porazima, nema milosti u načinu upotrebe mojih „zamki’’. Koristim ih u zavisnosti od količine kukavičluka u čovjeku mišu, iako su moja dosadašnja iskustva pokazala da su razlike vrlo male, pa su obje vrste zamki dobrodošle. Dakle, čovjek miš se može „pohvaliti’’ ogromnom količinom i težinom svog isprepadanog straha i lukavim načinom da ga prikrije. Uzalud, jer hrabrost je uvijek bila ona koja se takvih ne plaši.
Zato, dragi moji, zatrpajte sve rupe za ove glodare, ne dajte da oni kolo vode. Ulovite ih svojom smjelošću i pokažite kako se „konzumira’’ život. Ja sam za onaj život u kome se dani ne grickaju, već vole i dijele. I ja i moj bič. Jer čovjek miš je kič.
(Autorka je pjesnikinja)