- Piše: Milutin Mićović
Može neko pomisliti da ja, ne daj bože, mrzim Crnu Goru. Kažem, može, jer u Crnoj Gori je upravo razumijevanje unakaženo. Skoro da se ništa ne razumije kako jeste. Kao da je projektovano nerazumijevanje na kolektivnom planu, neka preventiva mentalne katastrofe. Jer, susret s realnošću treba onemogućiti po cijenu života. Taj mogući susret, razorio bi cijelu „državotvornu“ konstrukciju. Zato se neko rješenje i naopako razumije koje nas odvaja od stvarnosti. Stvarni apsurd lakše se podnosi, ako ga drukčije pročitamo, i prepokrijemo nekom drugom logikom, nekim, makar i virtuelnim smislom.
Zbog toga, imam pravo i obavezu da kažem - ko voli ovakvu Crnu Goru, odvojenu od svog temelja - on je mrzi, tj. – voli i podstiče metastazu njenog narastajućeg zla.
Sjenke koje su obuzele ovakvu Crnu Goru, najbolje se vide na predstavnicima njene vlasti, i najočitije su na njenom sudstvu. Više zdrave logike ima u bilo kojoj ludnici, nego u crnogorskoj sudnici. Sudnica gdje se sudi osumnjičenim za „državni udar“ najmračnija je crnogorska pećina, gdje se vide ljudi bez lica, sudije bez pravde, tužilac čija je optužba adresirana na sopstvene sjenke i utvare.
U svemu ovome je najčudnovatija pojava državnog tužioca. Pandan tom liku, mogao bi se naći kod Šekspira, u liku maestralnog spletkaroša Jaga u tragediji ,,Otelo’’. Sama stvarnost proizvodi fantaziju, a literatura je institucionalizuje. Jago počinje da se divi sebi, kad uvidi kako njegove izmišljotine uvlače u stvarno stradanje ljude oko njega. Zla mašta može sasvim da razori ljude oko sebe, koje uspije da uvuče u svoj pakleni scenario. Pretpostavka za stradanje nevinih je njihova naivnost, njihovo povjerenje u ljude, u riječi. Takvi mi izgledaju ovi mučenici koji su došli odnekud iz Srbije, s Ravne gore i sl. Bar oni koje sam uspio da malo posmotrim na tom procesu – čista su naiva – niti znaju gdje su došli, ni zašto, a ni pomislili nijesu da su već u rukama nekog Jaga, koji će ih uvući u monstruoznu igru.
Osvrnuvši se na taj javni proces, prvo, skoro nevjerovatno djeluje – da je državni tužilac onaj isti čovjek koji je „preduprijedio državni udar, prekinuo pakleni scenario, spriječio da se prolije velika krv po ulicama Podgorice, spasio glavu predsjedniku Vlade, koji je bio glavna meta’’. Sad to nije više onaj čovjek, koji je s pozajmljenim državnim autoritetom, i sa aurom nacionalnog heroja izgledao zastrašujuće moćno, zastrašujuće pravedno, zastrašujuće alarmantno. Sad je to jedan čovječuljak, suočen sa ljudima koje je uvukao u paklenu igru, nesiguran u svoje riječi, unižen sopstvenim manipulacijama.
Mora se, međutim priznati, da je u spasilačkom poduhvatu crnogorske vlasti i države, ovaj crnogorski Jago, pokazao zavidnu maštovitost. “Oružje terorista“, pošto ga stvarno nije bilo, pozajmio je u trezoru crnogorske policije, islikavao ga i snimke su emitovali preko državne televizije. Dakle – bilo ga je pa iako ga nije bilo. Crnogorskom državnom tužiocu se vjeruje, i kad saopštava izmišljotine. Izmišljotina je „upalila“, kao da je živa istina, zahvaljujući državnoj vlasti koja je Jaga takvog stvorila.
Nije bolje, preglednije i detaljnije ova Crna Gora mogla pokazati svoje lice-ne-lice, nego kroz ovo suđenje. Nije mogla s višeg mjesta efikasnije sebe poniziti.
Pomišljam da su neke strane sile, kojima ova Crna Gora služi bez pogovora, namjestile sve ovo, da je više osramote, da joj uzmu obraz, da bi sa njom radile šta hoće, a da ona u glas izbezumljena viče – vi ste naši prijatelji, vi ste naši zaštitnici. Vi ste naši spasioci, jer nas branite od Srba, od Rusa, od Petrovića, od Karađorđevića, od Kosova, od Miloša – nikom na oči ne smijemo izaći. Ginemo od sebe samih, a vi nas u život vraćate. Bićemo što hoćete, glavom bez obzira letjećemo, kao meci, samo recite. Sudićemo svakom ko nas mrko pogleda, jer vi stojite iza nas. Sudićemo za poglede, za pomisli, za tajne namjere – jer su njihovi pogledi i pomisli i tajne namjere – državni udar, lustracija naših velikih državnih planova i naših tajnih računa – riječju – sud koji ne možemo živi podnijeti.
(Autor je književnik)