-Piše: Vojislav Bulatović
Brzo se ovaj svijet transformiše, odbacuje jedne i navlači druge maske. Suštinski, nema tektonskih pomjeranja, ali šareni pokrivač pojavnog u stalnom je mijenjanju kao da je svijet jedan veliki kameleon. Ono što je imalo obilježje tektonskog to se na Zapadu događalo davno, a na Istoku i u trećem svijetu društveno tlo, stalno podrhtava: razne varijante „revolucija“ čije su babice u „porodilištu“ međunarodne zajednice! Pamtimo još zvuke „Internacionale“ – himne međunarodnog radničkog pokreta (tj. proleterske internacionale). “Proleteri svih zemalja ujedinite se“ – Marks - Engelsova parola, imala je svoj muzički izraz u “Internacionali”. Munjeviti kontrarevolucionarni udar oduvao je sa međunarodne (evropske) scene sve aktere međunarodnog radničkog (socijalističkog pokreta i poretke) i ustoličio novu internacionalu u liku međunarodne zajednice koja neskriveno promoviše interese kapitala. Moć globalista je usmjerena na proizvodnju za globalno tržište pa kapital “šeta” svuda gdje ima resursa. “Zapadnobalkanski” lideri, na primjer, svakodnevno oglašavaju najpovoljnije uslove za investitore (jeftina radna snaga, poreske olakšice, fleksibilnost propisa i sigurnost poslovanja). Marks je okrenuo Hegela da ne dubi na glavi, a moderni kapitalisti su zarotirali Marksa da ne stoji zabezeknuto na čelu poraženog i otriježnjenog proletarijata. “Internacionala” je pozivala “prezrene na svijetu” i “sužnje koje mori glad”. Sa adrese međunarodne zajednice se ne šalju slične poruke. Glad, nezaposlenost, pretjerana eksploatacija su stvar nesrećnih okolnosti i neravnoteže sistema u kojem pojedinci i grupe zakonito dijele sudbinu njegovog funkcionisanja. Konfliktnost faktora sistema je neizbježna, kao i žrtve tih odnosa. Proizvođači digitalne tehnologije i digitalnih čarolija, na primjer, uvećavaju svoje bankovne račune iz ogromnog planetarnog konzuma. Kao da ih se ne tiču granice rasta koje je u prošlom vijeku zacrtao „Rimski klub”. Njih se, vjerovatno, ne dotiču ni “mentalne računice” i motivacije potrošača i menadžera koje je američki nobelovac za ekonomiju ove godine stavio u fokus naučne javnosti. (Ako naša i svjetska sirotinja takođe učestvuju u digitalnom maratonu, zar tu treba velika nauka)!
Male i nerazvijene zemlje kao što su države bivših “bratskih” jugo-republika sada se moraju pozicionirati “između nogu” moćnih, razvijenih, koje im daju do znanja da svaka kooperativnost mora da počiva na prihvatanju njihovih vrijednosti i uslova saradnje. Svjesne ovih ograničenja, one euforično slave svoju nezavisnost, više kao prkos okruženju i poziv na nacionalnu homogenizaciju oko nesigurnih (ili vlastoljubivih) lidera u cilju odbrane tekovina tranzicije (ne zvuči li ovo kao komunistička upozorenja da se revolucija mora čuvati od unutrašnjeg neprijatelja?). Kao da se mora zaboraviti bivša federalna država u kojoj smo bili svi uzajamno zavisni. Pitanje nezavisnosti nije apstraktno, već se ono vezuje sa mjerom uzajamnosti aktera saradnje. Bez kvalitetne uzajamnosti nema nezavisnosti. U vrijeme mobilizacije masa za osvajanje istorijske pozicije nezavisnog i “uspravnog hoda” niko nije ni pominjao manjak potencijala za stabilan i zadovoljavajući nezavisni razvoj.
Da sve bude sigurno “nezavisno” zakrvili smo se, a u temelje nezavisnosti ugradili žrtve, bratstvo pretopili u nacionalno jedinstvo, a jugoslovenstvo u evropejstvo i globalizam. U Crnoj Gori, kao što to rade i drugi u regionu, sada ističu da ne možemo da živimo i budemo suvereni i nezavisni ako nas ne poguraju, ako nam ne pruže ruku, ako nas ne obezbijede od bivše ljubomorne i zločeste braće, ako nas ne očiste od grešnih misli i snova da smo i dalje u incestnom odnosu sa Rusima. Nezavisan si i kada od evropskih zvaničnika (i briselske birokratije) izlaziš unatraške, i kad moliš da te programiraju i reprogramiraju, kad moliš da te suoče sa svojim likom u nekom poglavlju, i kad pripremaš kao bračnu postelju destinaciju za nekog investitora, i kada nudiš sve od teritorije do stanovništva jednoj vojnoj mašineriji, i kad te pokeraški ucjenjuju nekim skrivenim adutima, i kad te “dekontaminiraju” od “grešne” prošlosti i kulturnog nasleđa, i kad, i kad... Ukratko, ovo je usud malih i nejakih! Preveliko naglašavenje nezavisnosti kao formalnog čina bez pokrića odgovarajućim realnim statusom u međunarodnim odnosima ( kroz ekonomsku saradnju, kroz političke i kulturne veze) može da bude motivisano prikrivanjem neuspjeha i praznina u realnoj unutrašnjoj politici. Primarni cilj političara je da sve punoljetne građane postroje u biračke kolone i da ih pretvore u brojke izborne matematike. Tek, u drugom planu, imaće u svom vidnom polju ljude u svojoj egzistencijalnoj i građanskoj punoći.
Deficit valjane ideologije i programskih ciljeva omogućava političarima da se hvataju za korijenske činioce čovjeka (nacionalno, vjersko, i slična osjećanja), što čini lijepak za dobijenje podrške masa.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.