-PIŠE: Vuk Vuković
Prividni prostor koji se događa u kontaktu s ekranom, nije ništa drugo do – prostor onanije. Bolno i ujedno slatkomučno samozadovoljenje dostiže svoj vrhunac pošto se ovlada i porazi daljina; Drugi je iznad pojave, kao takav sȃm je pojava i njen duh, ali kad se daljina ukine, iščezava Drugi i sve se svodi na mračnu igru projektovanja sebe kao nedjeljivog. Upravo tada fantazam prelazi u negativnu fazu; u samodestrukciju, u opsceno i krvavo, ritualno i nasilno.
Prazan je i taman ekran pornografije, i tim prije podstiče pakleni rad mašte! Erotsko je imputirano, valja ga nadomjestiti kažnjenom i poslušnom protezom...
Rana koju sebi nanosi svuda prekomjerno proizvedeni seks nije duboka i baš zato nepodnošljivije iritira; bez fabuliranja, opasno prekoračivši De Sadov osjećaj za inteligenciju poroka, seks je danas maksimalno mašinizovan.
Pol je jak, nepokoriv, uvijek već politizovan i prikazan kao sušto oličenje moći! I još: pol je radnički, samoorganizovan i napredan... U tom smislu, i na tom tragu, ima nečeg gotovo seksualnog u ideji logora – propagirali su nacisti.
Moć ponižava želju! Nametnuta hitnost i prekomjerni rad govore u prilog tome da smo krajnje aseksualna civilizacija, otud taj kolosalni kompleks usled otkrića tijela. Namjesto ljubavi i komunikacije, izumili smo psihoanalizu i sociolingvistiku. Naprosto, stidimo se od onoga što nas zavodi!
Kao po svemu drugorazredni događaji koji iskaču iz filma u fulirano-turiran saobraćaj (falocentrični-saobraćaj), osvjetljavamo se kao mali narcisi i plavokrvni arhivari „genealogije znanja“, kao ekstremne individue iznutra dokraja ispražnjene; na tabletama u informatičkom protoku, klinički slučajevi rajske higijene, strahujemo od dodira i osjećanja. Potonji enciklopedisti i sakupljači nepotrebnih podataka. Ima u tome prekomjernog koliko i nemoćnog voajerizma.
Gdje je nestala potreba da se prekomjerno pati, da se uprkos svemu lirski egzistira, da se uzdiše i boluje jer nam se smrt u svemu podjednako osmjehuje? Gdje je potreba da se intimizujemo sa svim našim uzaludnostima, tiho, povučeno i anonimno? Gdje je trijumfalni osjećaj ushićenosti pred svecijelim ništavilom?
Kako to da je sve hemija i definicija, operacija i račun? U jednoj vještačkoj memoriji, odvijamo se unazad, prezasićeni i razočarani, mi smo sva istorija (antipod Helenima!), čas Cezari i uvijek već prosjaci najmanjeg osjećanja. S kim se još takmičimo i na šta se to ugledamo ako smo pobjedonosno kriknuli – bog je mrtav!
U trenutku kad smo „prevazišli“ Drugog i sveli ga na biološku potrebu, tad smo iz sebe iselili svijet i naselili Grad. Međutim, devetnaesti vijek sa svojom više nego zanosnom i proročkom poezijom, upravo nas je na to upozoravao; Pariz je već tada ugledao pakao, a njegovi pjesnici Satanu u kojoj se više nema šta iskusiti!
Smrt više nije ljubavna, ona je odavno medicinska, saobraćajna i tehnološka, što će reći – smrt je isuviše gradska. Urbano ne ide ako ne računa s rizikom... Otkako smo ostatke ljubavi pohranili u filmu, otada u stvarnosti živimo usamljeno i masturbatorski. Svakako – „Iluzija duhovnosti vodi groznici masturbacije...“ (Viktor Jerofejev, knjiga – „Muškarci“.)
U svemu poraženi i obesmišljeni, više nismo ni zli. Nacizam je samo jedan od dokaza naše radikalne jalovosti! Sve čega se prihvatamo pretvara se u banalno. Blijedi svjedoci postapokaliptičnog doba kad se sve svodi na brzu aluziju i tehnički govor. (Mi smo statistički podaci i zatomljeni perverznjaci jednog bespredmetnog univerzuma.)