-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Ne znam može li ovo da bude utješno, ali u istoriji relativno moderne civilizacije – a to je od početka korišćenja jezika i oružja kao sredstava međuljudskog opštenja – nijedan jedini dan nije protekao bez rata. Prije toga je bilo doba varvarstva.
A i sada je.
Onomad smo imali Treći svjetski rat, koji je bio munjevit i trajao pedesetak minuta. Tabloidi i njihovi dinamični, logoreični, ali bitno oštećeni analitičari bili su vidno razočarani. Nijesu ostvarene noseće razorne stavke iz njihovih lucidnih predviđanja. Rat nije bio nuklearni, a sve je ukazivalo da će biti upravo takav. Putin je ostao po strani, a računalo se da će biti u centru meteža. Ovdašnji analitički um ipak nije omanuo, jer uma nije ni bilo.
Za povodljivi domicilni puk, bilo je to još jedno utjerivanje straha. Prijetila nam je nuklearna katastrofa, rat nad ratovima. Možda niko ne pretekne da piše istoriju, jer neće biti ni dana poslije. Zašto onda brinuti za naše živote, kad oni u ambijentu sastavljenom od spokoja jedva i da postoje?! Samo nam fali major Gavrilović i njegova besjeda o tome šta nas čeka tamo gdje više ničega nema.
Predsjednik SNS-a je sačekao kraj Trećeg svjetskog rata, malo ćutao, mjerio, a onda izašao pred naciju. Sa svojom mišjom reakcijom poslije udara na Siriju pojavio se zbunjen i skrušen, opsjednut defetizmom, uz neiskrenu pacifističku mimikriju. Nije mu se dalo da bilo koga osudi. Nije smio bilo koga da pohvali, izgrdi ili se opredijeli, držao se sigurne paralele sa stradanjima iz 1999, uz oprezno ali ubjedljivo pozivanje na našu malu snagu i beznačajnost. Otuda je jasno: moramo da se držimo po strani. Ni Putin, ni Tramp, dakle. Nego nešto između, neutralnost na primjer, zasnovana na nepostojanju granica, demokratskog ustrojstva i državnog suvereniteta.
Ezopovsko iščitavanje ovog obraćanja naciji poslije globalne ratne dramaturgije ukazuje na završno oblikovanje modela samovlašća u slabašnoj državi: ekstremna defanziva prema najjačima, uz prigodno rogušenje na nezgodne komšije. I potpuna, neomeđena agresivnost prema građanima Srbije. Uz uvrijeđeno pokazivanje ružnog lica operetskog despotizma u grčevitom nastojanju da se on ostvari kao pošast od koje nema spasa.
Samo mjesec dana prije samosažaljive elegije o svojoj maloj zemlji za čiju je sudbinu zadužen, te će je izolovati i držati po strani od nevolja – predsjednik SNS-a je prozvao Zapad povodom hapšenja Marka Đurića, tvrdeći da ta strana svijeta „njeguje svoje mezimče (Kosovo) i sve mu dopušta“. Telefonirao je Putinu, izjadao mu se kao svoj svome i dobio nasušnu rođačku utjehu. Nijesmo čuli razgovor, šta god da kaže – ostaje nam da mu ne vjerujemo.
Kakvu podršku je tražio, a kakvu dobio, ako je već o tome riječ? Kao i uvijek: mi smo na vašoj strani. Moćno podupiranje „srpske stvari“ na tom mjestu počinje, a tu se i završava. I vrhovni i Vulin nijesu isključivali akciju srpske vojske na sjeveru Kosova, samo ako „bijedni teroristi“ još jednom zarobe Marka.
Tabloidi iza kojih stoji režim i analitičari o kojima ovdje bješe riječi imali su ideju kako će se sve to odvijati: Putin neće dati nikome da otme srpsko Kosovo. Poslaće rakete na naše neprijatelje. Putin će svim silama braniti Srbe, ratovaće zbog nas. Šojgu nam preko Vulina šalje S-300! Rusi neće dozvoliti da nas niko gazi. Putin nas čuva, ne da na braću. Dvije hiljade ruskih specijalaca biće desantirano na Prištinu.
Istina je da Rusi neće ratovati ni za koga, osim za sebe. Neće ni za sebe, ako ne moraju. Nema sudara titana, moćni nisu lude samoubice. Čemu onda projekcije koje su katastrofa sama po sebi, sa Rusima ili bez njih? Vučić je poslije nejasnog razgovora sa hazjajinom najavio put u Moskvu. Priznao je da ga kao neuglednog gosta nijesu pozvali, pa se odlučio za vizitu sultanu u Carigrad.
Ali, njegov put u Berlin jeste i biće nezaboravna epizoda bizarnosti, ne toliko po rezultatima posjete gospođi Merkel, koliko po javno iznijetim iskustvima mučeništva u patriotskom naprezanju. Rekao je svojoj prijateljici Angeli kako mu nije ni do čega. Niti jede, niti mu se spava, ima grčeve, veliki ga strah drži od ogromnog bremena koje nosi na grbači. Njegov je krst teži od Isusovog.
Ali, ona ga nije pozvala na ispovijest, na bal niti na dogovor, nego da mu izdiktira ono što mora da učini. Bez pitanja i opiranja, što brže, kako zna i umije. Još ne znamo šta sve mora, ali naslućujemo da su ga čvrsto pritisnuli uza zid. Rekao je ipak da u Njemačkoj imamo najvećeg prijatelja,,,Danke Dojčland‘‘ u neku ruku, ali ne znamo šta to prijateljstvo donosi, a šta odnosi i koliko košta.
Šta donosi sledeća ovdašnja konferencija za medije, na kojoj će urlati na sve koji ga nisu razumjeli, a neće ga razumjeti niko, osim onih koji su za to delegirani.
Do kraja aprila slijedi mu put u Niš, gdje ga ne čekaju prijateljski, jer Nišlije nijesu Njemci. Ni on njima nije prijatelj i to ne krije. Njegovi prijatelji ne žive u Srbiji. Obećao je da će „otići tamo i riješiti to oko aerodroma!“
Iščitavanje navedene izjave svjedoči o bitnom manjku obzira predsjednika SNS-a prema svemu oko sebe. On rješava sve što drugi ne mogu. Nišlije znaju šta žele, on je siguran kako će ih ubijediti da ne znaju. Željeće da vidi koliko ga ne vole, dovešće sa sobom i karavan rezervnih Nišlija, govoriće dugo i ubjedljivo, po cijenu da niko ne razumije o čemu on to zbori, pa ga ponovo niko neće razumjeti.Konačno će ponijeti aerodrom sa sobom u centar države, tako je odlučio i tu pogovora nema.
Velike sile su se nekako primirile, bar za neko vrijeme. Mali siledžija se u sokaku koji smatra svojim umiriti ne može i kreće u rizični osvajački pohod na jug.
Peščanik.net