-Piše: akademik Zoran Lakić

Pamtim naročito zanimljive nekadašnje izborne detalje. Recimo, na prvim parlamentarnim izborima u novoj zajedničkoj državi 1920. godine, na meti tada nove KPJ bio je i učitelj Nikola Kovačević. Za vrijeme pune izborne kampanje prešao je iz Demokratske stranke u tek formiranu stranku KPJ. Pričao mi je:,,Dobio sam partijski zadatak da analiziram Program KPJ i da ga argumentovano osporim. Što sam više iščitavao taj program, sve sam više uviđao da je to moja prava stranka. Tako sam iz stare Demokratske stranke, prešao u novu stranku KPJ‘‘.
U drugoj prilici pričao mi je Gustav Krklec – kako su se razišli književnici: Miroslav Krleža i Vladimir Nazor. Bilo je to u vrijeme izbora 1938. godine – poslednjih pred Drugi svjetski rat. Imali su u Zagrebu svoju kafanu, u kojoj su redovno pili jutarnju kafu. Tog izbornog jutra 1938. godine prvi je došao u kafanu Krleža i, po običaju, naručio dvije kafe. Potom je došao i Nazor – svečano obučen. Na pitanje Krleže što bi to trebalo da znači, Nazor je odgovorio: Pa, gospon Krleža, danas su izbori.
-Nemojte da zbijate šalu – odgovorio je Krleža.
-Odista se ne šalim – rekao je Nazor, danas su izbori.
Krleža je mirno uzeo svoju kafu i prešao za drugi sto. Pomirili su se tek 1945. godine, opet s međusobnom zajedljivošću. Nazor je bio prvi predsjednik Sabora Hrvatske.
-Gdje bi Vam bio kraj da ste došli u partizane, kada smo Vas pozivali za vrijeme antifašističkog rata 1943. - provocirao ga je Nazor.
Krleža je odgovorio istom mjerom:
-Gdje biste danas Vi bili da nijeste pošli u partizane.
Do prije par dana i naši novi kandidati „bili su sličnu bitku“. Na potpuno drugačiji način. Svakodnevno smo ih čuli sa raznih TV programa. Nekoga češće i vremenski duže, a nekoga manje, zavisi koliko je ko prikupio novca, jer sve se plaća – pa i njihovi javni nastupi!
Nijesam primijetio da govore na osnovu programa stranke koja ih je predložila za kandidata. Kao da stranke nemaju programe svog rada, ili možda kandidatima nije stalo do njih. Narodu još manje. Međutim, narod hoće da zna i šta su dosad radili kandidati, da li su ličnosti od rada i povjerenja, znanja i umijeća, da li su „stisni petlje“ i koliko drže do onoga što kažu. To je njihov novi „ispit zrelosti“. Ne vjeruju pratećoj propagandi. Propagandni govori, tako da ih nazovemo, puni su novih obećanja. Kao da se birači time zadovoljavaju. Ili su, možda, navikli već na izborna obećanja koja en general doživljavaju kao ludom radovanja. Posle izbora se na njih vrlo brzo zaboravi. Svejedno, opet novi izbori i stara „propaganda“. Obećanja, obećanja, šarena laža.
Pa, ipak, je bilo i detalja za pamćenje: jedan od kandidata je odustao, jer nije sakupio dovoljan broj potpisa. Drugi se dvoumio da li da nastavi „izbornu trku“ – jer obećani novac država još nije uplatila. Neki se, opet, pohvalio da je svoju kampanju sâm finansirao – tri- četiri eura, dok oni „pravi“ kandidati potroše i po nekoliko stotina hiljada eura. Itd. itd.
Malo se ko od kandidata trudio da biračima objasni što je to dosad uradio – da bi bio kandidat... Šta ga to preporučuje da bude predsjednik države. Pa birač i ne zna zašto su baš oni kandidati. Istina, jedan kandidat se hvali da je doprinio da Crna Gora postane član NATO-a. A narod pamti da je NATO Crnoj Gori nanio veliko zlo 1999. godine. Zlo se dugo pamti. A od tada nije prošlo ni 20 godina. Izbori su još jednom pokazali da je neprikosnoveni favorit kandidat koji već ima vlast. U svim opozicionim opštinama pobijedio je kandidat opozicije; u onim drugim kandidat vlasti. Nacionalne manjine su, kao na svim dosadašnjim izborima – podržale kandidata vlasti.
Na sličan način se ponaša i inostrana javnost. Nema dubljih analiza. Zadovoljava se podacima da je, opet, pobijedila – prozapadna struja, što je realna budućnost Crne Gore. Da li je budućnost Crne Gore da njen narod i dalje živi od dva eura dnevno, kakvi su statitički podaci Monstata? I da li se to zove „bolja budućnost“ – to se ne objašnjava.
Po prvi put se u izbornu utakmicu uključio i kandidat – takozvanog „srpskog bloka“. Nije dobio ni pola procenta upisanih birača, kojih po posljednjem popisu stanovništa ima makar trećina. Nije to za čuđenje, ako se uzme u obzir njegova izjava da su za položaj Srba u Crnoj Gori – krivi Srbi iz Crne Gore („Srbima niko nije kriv sem oni sami!“)
Ozbiljniji analitičari će zapaziti tri kategorije birača u Crnoj Gori – približno iste brojnosti:
-birači partija vlasti
-birači opozicije
-neutralni birači
Treći blok „mirno spava“ i čeka rezultate – kome će se prikloniti carstvu. Prespavao je i ove izbore. I da zaključimo: birači su oguglali na izborne utakmice. Malo kom se kandidatu vjeruje. A najmanje onima koji najviše obećavaju. Možda i zbog toga izborima pristupaju na isti način – uvjereni da su i najpošteniji izbori velika prevara. Jedan od nekadašnjih kandidata je svojevremeno doskočio nezadovoljnom biračkom tijelu - riječima: kakav narod, takva i Vlada.