- PIŠE: Magda Peternek

,,Teška vremena, a ja težak tip’’, kaže Balašević u svojoj pjesmi. Volim da citiram njegove riječi, jer odslikavaju kako moje unutrašnje stanje tako bogami i ono spoljašnje koje nas okružuje. E, sad ne mogu baš reći za sebe da sam težak tip, koliko su teška vremena, ali ’ajde da ipak ostanem vjerna Đoletovim riječima. Neko bi možda rekao da nijesu teška vremena, nego smo teški mi. Mogu se vrlo lako saglasiti s tim, i mislim da smo i te kako zaslužili to što je vrijeme u kom živimo teško k’o crna zemlja. Zapali smo svi u kolektivnu anemiju, bez jasnog i pravog puta, a o cilju i da ne govorimo. Izgubili smo svijest, pojam o pravim vrijednostima i izgubili orijentaciju i u vremenu i u prostoru. Zarobili nas nemir i nemar, pa se naizmjenično smjenjuju u svom nadmetanju nad nama.
Svijest je, dakle, pala u nesvijest, ali se bojim da to nije kratkog daha, i da je vrlo moguće da zapadne u duboku komu. Pokušavam da kroz svoje tekstove ukažem na to apatično i duhovno i društveno stanje, ostavljajući nadi i želji za pravo da kad- tad razmahnu svoju snagu. Da li će imati snage za to, zavisi samo od nas i ni od koga drugog. Možda bi zavisilo i od pravog vođe i njegovih saradnika, ali naš narod ih danas nema. Zbog toga je čovjek našeg vremena apatičan i depresivan, oklijeva i odlaže konkretne akcije i na taj način propušta velike šanse, pa čak i one istorijske. Dakle, naš čovjek nalazi se u socijalnom stanju koje se karakteriše opštim slomom ili odsustvom normi koje regulišu ponašanje grupe ili pojedinca unutar grupe, a ponekad se sve ovo doživljava u vidu personalne dezorganizacije, kao lično osjećanje otuđenosti od društva i njegovih normi. Naš narod, nažalost, nema zajedničku viziju sopstvene budućnosti. Njegove vizije su naivne, slične dječjim maštarijama. Vrlo su površne, čak bi se moglo reći da društvo boluje od neke vrste psihološkog sljepila. Nije nam lako, ali da vas ’’utješim’’ pa ću reći da će nam biti još teže nastavimo li da lutamo i tumaramo po sopstvenim životima. Iluzije su današnjem čovjeku glavni ’’pokretač’’ u svakom smislu. On vjeruje u ono što bi moglo, ali i ne mora da bude. Ono što još karakteriše današnje društvo jeste mazohizam neviđenih razmjera. Voli narod da trpi, pa to ti je! Voli regresiju, više nego leba jesti. Voli da se vraća u neka davna prošla i napaćena vremena.
Ljubav, ipak, i srećom nije nestala. Samo je treba potražiti i znati sačuvati. I Isus Hrist je rekao- ko traži, naći će! Nažalost u ovakvom okruženju niču i one lažne ljubavi. Putem laži se izgleda jedino može preživjeti u ovom svijetu, u ovom vremenu, jer nemamo istinu koju bismo mogli hrabro i bez stida javno plasirati. Tu je i masovno laganje naroda od strane narodnih vođa, kao najnormalniji vid zloupotrebe istine. Zato su svi postali sumnjičavi i podozrivi i malo ko vjeruje u bilo šta i bilo kome. Laž polako, ali sigurno i podmuklo postaje, kako bi se to moderno reklo- prepoznatljiv brend našeg naroda.
Dakle, bez buđenja i promjene svijesti ne može biti ni napretka. Svi mi vjerujemo u sreću, svakoga dana joj se nadamo, ali ona je moguća samo ako je želimo. Riječi nijesu dovoljne, štaviše one su vrlo često i varljive. Ja se ipak trudim da ove moje nemaju taj epitet. Za shvatanje stvarnosti i prihvatanje odgovornosti više vrijedi volja, izražena kroz bolje rasuđivanje. I sve to u duhu pravičnosti i istine i u duhu mira. Trivijalne stvari koje nas okružuju i sitne misli koje dominiraju velika su prepreka na putu do pravog napretka. Znate već koliko vjerujem u ljubav kao nadahnuće i kao najvećeg i suštinskog prijatelja životu. Pored nje, ipak moramo imati snage, volje i želje da vidimo bolje i mnogo dalje nego što to činimo sada. Probuditi svijest iz nesvijesti u koju je zapala može se, a i moraće se ako se misli nastaviti sa životom. U suprotnom, kao što već napomenuh, ne gine nam duboka koma. A kao što svi znamo, buđenje iz nje dešava se vrlo, vrlo rijetko.
Zato, dragi moji, osvijestimo se. Ja sam potpuno svjesna da moramo. I ja i moj bič. Jer, oni koji nijesu svjesni su kič.
(Autorka je pjesnikinja)