Masume Ebtekar, šefica Odjeljenja za zaštitu životne sredine Irana, poziva Ministarstvo spoljnih poslova te zemlje da utiču na Tursku i, ako je moguće, ubijedi turske vlasti da odustanu od ideje dalje izgradnje brana.
Prema riječima Ebtekarove, iransko Ministarstvo spoljnih poslova bi moralo da obavi pregovore sa Turskom i ubijedi vladu u Ankari da odustane od izgradnje brana na rekama Tigar i Eufrat. Ebtekarova kritikuje Tursku zbog nepromišljene izgradnje gigantskih brana, koje dovode do isušivanja rijeka. U okviru svog ambicioznog, ali i zastrašujućeg projekta u Južnoj Anadoliji, Turska planira izgradnju 22 brane, piše „Sputnjik”.
Kritiku Masume Ebtekar podržao je i predsjednik Hasan Rohani. Tokom svog govora na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji o borbi protiv pješčanih oluja i dezertifikacije zemljišta, predsjednik Rohani je osudio gradnju brana koju planira Turska. Prema njegovim riječima, iracionalna izgradnja koju Ankara ima namjeru da sprovede dovodi do isušivanja brojnih vodenih površina, jezera i rijeka, kako u Iraku tako i u Iranu, što kasnije dovodi do povećanog broja pješčanih oluja u regionu.
Turske vlasti, a najprije zamjenik ministra spoljnih poslova zadužen za pitanja južne Azije, nisu se složile sa ovom kritikom tokom konferencije. Turski predstavnik je objasnio da se izgradnja brana navodno vrši uz sve mjere predostrožnosti i poštovanje pravila i proračuna koji za cilj imaju očuvanje životne sredine.
Bez obzira na riječi turskih predstavnika, iranski stručnjaci upozoravaju da bi, ako na diplomatskom nivou ne dođe do rješenja ove situacije, države mogle da se nađu na ivici rata za vodu.
Istorijat ovog problema za Sputnjik objašnjava Muhamed Darviš, direktor odjeljenja za odnose sa javnošću Odjeljenja za zaštitu životne sredine.
– Turska je započela taj projekat još 1980. godine. Cilj je bio da se tok rijeka Tigar i Eufrat promjeni u korist Turske, pri čemu bi onda Irak i Sirija ostali bez vode iz ovih rijeka. U tom trenutku su Sadam Husein i Hafez el Asad bili moćni i uticajni političari i mogli su da priprijete Turskoj – rekao je on.
Ali uskoro je Irak ušao u rat sa Iranom (konflikt je trajao osam godina), nakon čega je došla na red okupacija Kuvajta, i na kraju i vojna invazija SAD. Poslije svih ovih nedaća, Irak je potpuno izgubio snagu i uticaj kakav je ranije imao kao jak regionalni igrač.
– Trenutak slabosti centralne vlasti u Iraku, kao i haos građanskog rata u Siriji, Turska je iskoristila i dobila međunarodni kredit za izgradnju čak 22 brane na Tigru i Eufratu – objašnjava Darviš.
Ako Turska zaista realizuje svoje namjere i izgradi, kako je isplanirala, branu Ilis na Tigru u regionu Hasankejf, obima 10,4 milijardi kubnih metara, to će izazvati pravi kolaps i neviđenu krizu zbog nedostatka vode.
Planovi Turske su da onemogući dalji tok rijeke Eufrat u potpunosti, a rijeke Tigar za 60 odsto. Posledično, na teritoriju Sirije i Iraka više neće doticati ni kap vode iz ovih rijeka, regionalnih žila kucavica.
– Ne samo što bi izgradnja ove brane onemogućila dotok rijeka, čime bi se u potpunosti isušilo korito, već bi i 2,5 milijardi hektara zemlje u Siriji i više od pet milijardi hektara zemlje u Iraku ostalo bez mogućnosti navodnjavanja. To bi za poljoprivrednike značilo da ostaju bez posla, a posredno siromašni. Ovo bi samo išlo naruku ISIS-u. Tada bi teroristi mogli da regrutuju nesrećne farmere koji su ostali bez zemlje i hrane. Kakvu opasnost predstavlja ISIS za cio svijet, nema potrebe naglašavati – objašnjava Darviš.
Pored toga što bi izgradnja turskih brana dovela do isušivanja rijeka, stvarila bi i ogromne pješčane dine. Količina pijeska se od 1988. godine ionako konstantno povećava, upravo kao posledica izgradnje brana u Turskoj, što je i predsjednik Irana Rohani mnogo puta istakao.