Piše: Čedomir Antić
Pred nama je dvadeseta godišnjica zločina u Srebrenici. Taj teški i jezivi zločin teško opterećuje srpsko društvo i našu istoriju. Tih dana u Srebrenici, gradiću u Podrinju koji je tokom rata ostao u rukama muslimanskih snaga, ubijeno je više hiljada muškaraca – kako vojnika tako i civila. Može se reći da su zarobljenici tada listom ubijeni. U teškom i krvavom građanskom ratu to je postao najveći zločin, simbol svih drugih. Naša država – Republika Srpska – dugo nije priznavala ovaj teški zločin, a njene vlade su tokom nekoliko godina pokušavale da sistematski prikriju njegove tragove.
Dužnost je političkih predstavnika srpskog naroda i srpskih država -Srbije i Srpske - da nikada ne zaborave na Srebrenicu i prihvate sve njene moralne i pravne posledice.
Od strašnog zločina kada je ubijeno nekoliko hiljada ljudi, od kojih su neki stradali u borbama, a drugi su brutalno strijeljani, prošle su dvije decenije. Od tada su i Srpska i Srbija prihvatile ove zločine. Zvanična Banjaluka izdala je izvještaj o zločinu – iako pisan pod političkim pritiscima SAD i EU sa vjerovatno uveličanim brojem žrtava – ovaj izvještaj predstavlja otklon od ranije politike. Srbija je usvojila rezoluciju o zločinu, predsjednici Srbije i Srpske su se više puta poklonili sjenima žrtava u Srebrenici. Pritom su iz Srbije i Srpske desetine optuženih za učešće u ovom zlodjelu predati Haškom tribunalu gdje su osuđeni na najviše kazne. U Srbiji i BiH traju suđenja velikom broju saučesnika u ovom zločinu. Konačno, politički vrh Srbije i Srpske iz vremena zločina smijenjen je, uhapšen i isporučen Haškom sudu koji nažalost svoj zadatak nije obaavio ni pravedno, ni pošteno, ni dobro.
Kada su 1990. jugoslovenske republike konačno pošle putem makar formalne demokratije, otvoreno je i pitanje velikih i teških zločina koji su nad srpskim narodom izvršeni u današnjoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nažalost, tada nikoga nije bilo briga za srpske žrtve. Posebno muslimansko-bošnjačko vođstvo i njegovi saveznici u Evropi ne samo da nisu bili spremni da se suoče sa učešćem muslimana u endehazijskoj i nacističkoj vlasti, već sistematski potiskuju tu činjenicu i predstavljaju se kao najveće žrtve Drugog svjetskog rata među jugoslovenskim narodima. Dio odgovornosti za Srebrenicu leži i u tom stavu da zločini koje pretrpi srpski narod ne znače ništa i u najboljem slučaju predstavljaju samo istorijsku činjenicu koja ima akademski, ali ne i politički značaj. Zato su Hrvatska i Bosna i Hercegovina 1992. priznate bezuslovno, zato je Jasenovac jedini logor u Evropi oko koga je najvažnije dokazati da je u njemu stradalo što manje zatočenika (da su stradali samo Srbi vjerovatno bi bio potpuno srušen i sravnjen), zato su sva ona prava za koja su se legitimno borili drugi narodi - što je Jugoslaviju i dovelo do postepenog nestanka - sistematski osporena Srbima. Sama Srebrenica (srez) imala je 1931. srpsku većinu, Srbi su u Drugom ratu u tom kraju tri puta više stradali od muslimana. U Prvom svjetskom ratu srpsko stanovništvo su progonile hrvatsko-muslimanske paravojske, zarobljeni srpski oficir je 1914., iako ranjen, javno bio spaljen u varoši...
Konačno, oni koji bi željeli da uz pomoć rezolucije britanskih mrzitelja kazne svakog onog ko izjavi da u Srebrenici 1995. nije počinjen i genocid, koji bi željeli da međunarodnim presudama ugase srpske države, visokim odštetama ih dovedu do bankrota i ostvare nacionalne i državne ciljeve uz pomoć SAD, Britanije i Njemačke- treba da znaju da danas, posle svih suočavanja i poniženja, pravdu zaslužuju sve žrtve. Srbi su u Srebrenici u ovom ratu mnogo manje stradali od Bošnjaka, ali su i oni ginuli i brutalno ubijani. Njihova patnja nije primijećena, njihove žrtve su potcijenjene... Na nivou Bosne i Hercegovine Srbi su stradali srazmjerno svom udjelu u stanovništvu, pa ipak u Hagu nije osuđen nijedan Bošnjak za zločine nad Srbima. U srebreničkom kraju više od hiljadu, neki kažu čak dvije hiljade Srba poginulo je ili je ubijeno za vrijeme rata. Veliki broj njih su bili civili. Ubice im se znaju. Dok se srpskim predsjednicima, generalima, vojnicima i dželatima sudi u Hagu, Sarajevu, Beogradu, komandant srebreničkih muslimana, koji se dovodi u vezu sa stotinama ubistava, oslobođen je u Hagu i godinama mu ne sude iako svjedoci govore o ubistvima Srba i Bošnjaka, o pogubljenjima, klanju, vađenju očiju... Bošnjački svedoci govore i o želji tadašnjeg vođstva iz Sarajeva da od Srebrenice napravi žrtvu.-a O potrebi da „budu poklane hiljade“ da bi žrtva opravdala agresiju NATO na Republiku Srpsku, o zamisli da Srebrenica bude zamijenjena za Vogošću (što se u praksi možda i bez namjere dogodilo)... A šta je sa strancima? Sa Sjedinjenim Državama koje su spriječile sprovođenje po Bošnjake povoljnijeg Kutiljerovog plana? Sa „zaštićenom zonom“ iz koje su hiljade bošnjačkih ratnika napadale srpska sela i masakrirale civile?
Dosta je sa političkom zloupotrebom. Zločince treba kazniti, sve. Ne postoje genocidni narodi - ako to već nisu Englezi, ne može biti niko. Konačno, posle presedana Kosova svako ko može demokratski svoju želju da dokaže ima pravo i na nezavisnost.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)