<br />
Poznato je da se pored ili u neposrednoj blizini ratnih logora u Austrougarskoj, Njemačkoj, Bugarskoj i Turskoj nalaze masovna groblja i razbacani grobovi.
Zahvaljujući Mirčeti Vemiću, upriličili smo ovaj potresan feljton, kako se ne bi zaboravile srpske žrtve, kojih je kroz vjekove bilo i premnogo, a vlasti, ne znajući nizašto, izbjegavale da popišu žrtve u mnogim ratovima, kao i logorskim stradanjima. Nečuveno!
Izvjestan popis žrtava vršilo je više lica na teritoriji bivše Austrougarske. U poslijeratnoj Mađarskoj popis je vršio prota Radivoje Bikar, koji je na četrdeset devet mjesta popisao 10.027 grobova. U Austriji dva paroha Crkve Sveti Sava iz Beča, Mihailo Mišić je u 145 mjesta popisao 21.856 grobova, dr Miloje Aranicki sačinio je spisak od 29.414 sahranjenih logoraša. Na teritoriji Čehoslovačke popis je vršio prota Milivoje Crvčanin (1932), koji je na 409 grobalja popisao 17.378 grobova.
U nekadašnjoj Čehoslovačkoj, jedan broj sahranjenih je eskumiran i položen u zajedničku spomen-kosturnicu, kakve se nalaze u Jandrihovicama, Olomoucu, Trenčinu i Olšanskom groblju u Pragu...
Austrougarska je i prije napada na Srbiju počela sa interniranjem Srba, „politički sumnjivih”, iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. Logor Arad – trvđava bio je prvi logor za Srbe u Austrougarskoj. U njega je i prije vojnog upada austrougarske vojske u Srbiju. Prvi transport stigao je 17. avgusta. Bilo je između 11.000 i 15.000 srpskih interniraca.
Vladimir Ćorović (1920 – 1996), „Crvenoj knjizi”, piše: „... morali su tako, primjera radi, vući pesak iz Moriša, šest kilometara daleko, da naspu ulice, i to bez odmora i na srpske praznike, samim tim i na Božić... Mnoge od njih prisiliše, da rade po fabrikama i pustama ugarskih magnata, a dobivali su za to, osim stana i rđave hrane, samo 50 helera nadnice na dan... u oktobru 1914. izdana je naredba, da svi internirci, ne izuzimajući ni sveštenike, moraju vojnički vježbati...”
Šta se sve zbivalo u ovom logoru opisao je Božidar Panić sa saradnicima, koristeći se izjavama i svjedočenjima preživjelih logoraša. Citiramo jednu od ispovijesti: „Zimi, držali su ih u ledenim prostorijama, na betonskom podu, od čega su im se smrzavale ruke i noge. Amputiranjem ekstremiteta mnogo je logoraša, osobito maloletnih, obogaljeno. Mučili su ih žeđu, vezivali oko štapa i tako ukvržene tukli na mrtvo, stavljali im gvozdene okove, silovali žene...”
Preminuli logoraši su sahranjivani u „Gornjem groblju”, današnjem gradskom groblju „Eternitatea”. Tu su sahranjeni veleposjednik Jovanović, sveštenik Džabić, dvije nepoznate Srpkinje iz Bosne, koje su mrtve iznijete iz stočnog vagona, i ostali neidentifikovani, a bilo ih je oko 16. U „Donjem groblju”, današnje gradsko groblje „Pomenirea”, prema spisku jereja Uroša Kovinčića, iz 1921. godine, sahranjeno je 469. Zbog širenja zaraze, stanovništvo je tražilo da se mrtvi logoraši ne nose kroz grad, već da se sahranjuju u samoj tvrđavi. Pored rijeke Moriša, ograđena je žicom poveća parcela, koja je predstavljala još jedno „srpsko groblje”.
U aradskoj filijali Državnog arhiva Ruminije, Panić pronalazi dio policijskih izvještaja. Prema tim dokumentima, u periodu od 23. avgusta 1914. do 3. marta 1915. umrle su 1.034. osobe srpske nacionalnosti, dok je za nešto duši period, od 23. avgusta 1914. do 25. marta 1915. godine, Vladimir Ćorović naveo brojku od 1.772. logoraša.
Konačan broj ubijenih u Aradskoj tvrđavi od 1914. do 1918. godine do sada nije utvrđen, ali postoji značajan podatak. Na jednoj litiji, koja se čuva u srpskoj pravoslavnoj Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, u Aradu, izvezen je tekst:
„Ova je litija sačinjena crkvenim dohotkom godine 1925. Darovana u slavu Božju i za vječiti spomen 4.317 Srba mučenika interniranih u Aradskom gradu umrlih god. 1914-1918”.
Prema kazivanju starijih Arađana, ovaj podatak o broju umrlih potiče od Arsenija Ilića, tadašnjeg predsjednika Srpske pravoslavne crkvene opštine u Aradu, koji je preko veze pratio kretanje umrlih interniraca.
Uporede li se navedene brojke postradalih Srba do 1915. godine (1.772) i ove zapisane na crkvenoj zastavi iz 1918. godine, onda se druga brojka može uzeti kao tačnija, jer se u kasnijem periodu, zbog gladi i opšte iscrpljenosti, smrtnost logoraša povećavala.
U pomenutom spisu sahranjenih na „Dolnjem groblju”, koji je sačinio Uroš Kovinčić, upisani su logoraši oba pola, većinom seljaci – ratari.
Najstariji među njima bio je Jakov Vijučić, iz Nevesenja, Hercegovina, koji je imao 101 godinu, a najmlađi Tomo Spremo, iz Zavidola, Hercegovina, koji je imao samo jednu godinu...
(Nastaviće se)
Piše: Veselin Lazarević