-Piše: Milan Mišić
Minula sedmica je donijela još jednu globalnu aferu o kojoj se uveliko raspreda, s tim što je ovog puta riječ o „već viđenom”: isto smo gledali i u aprilu prošle godine. U pitanju je nova kolekcija „papira”, u prvom slučaju 11,5 miliona dokumenata (u elektronskoj formi), a sada o čak 13 miliona.
Prvo smo dakle imali „Panamske papire”, a sada su to „Rajski papiri”. Riječ je o istoj stvari: procurelim dosijeima o tome kako svjetska takozvana elita – bogataši iz svijeta biznisa, politike, pa i globalne estrade, svoje (velike) pare čuva od pogleda poreznika i javnosti.
Obje afere su nam otkrile ono što nije bilo predviđeno za otkrivanje, a zahvalnost što nam je, posredstvom „Zidojče cajtunga” i Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara, to stavljeno na uvid dugujemo anonimnom hakeru, koji je još jednom potvrdio da u eri interneta nema baš nikakvih garancija da će nešto što je u nekom kompjuteru kao tajno to i ostati.
Prvi utisak je da je premijera bila zanimljivija od reprize, mada su i panamski i rajski „papiri” detaljno razotkrili isto: mehanizam poslovanja takozvanih ofšor („izvan kopna”) kompanija, metode za sakrivanje identiteta njihovih stvarnih vlasnika i principe funkcionisanja „poreskih skloništa”.
S tim što je ovoga puta među akterima za nijansu više „politički eksponiranih persona”, pa smo tako saznali da su u poreskim rajevima dio svojih para „parkirali” i britanska kraljica, njen sin, prestolonaslednik, jedan Trampov ministar koji posluje sa zetom ruskog predsjednika; da egzotična ostrva sa specijalnim fiskalnim režimima vole i rok zvijezde kao što su Madona i Bono Voks, pa i to ko je najbogatiji političar u Srbiji (mada je, sa svojih 75 miliona dolara, u odnosu na svoje zapadne kolege on sasvim skroman).
Glavno otkriće je međutim isto kao i lanjsko i samo je nova potvrda onoga što je pravilo od kako je svijeta i vijeka: da su oni koji imaju obuzeti neodoljivom potrebom da imaju još više. To podjednako važi i za pojedince i za (multinacionalne) korporacije: u dosijeu „Rajski papiri” je i slučaj najvrednije kompanije svijeta, američkog „Epla”, koji je 250 milijardi dolara svog profita takođe parkirao „ofšor” i tako izbjegao da plati 12 odsto poreza na profit u Irskoj, gdje mu je formalno sjedište, ili čak 35 odsto, koliko bi u javnu kasu dao kod svoje prave kuće.
Sve ovo doduše prati važna napomena: „ofšor” poslovanje, odnosno parkiranje para u poreskim rajevima ne mora da bude nezakonito, pa se zbog toga može samo postavljati pitanje da li je to „moralno” i „patriotski”. Razumije se, odgovor na ovu dilemu nije jednostavan: odavno znamo da svaki bogataš nerado odgovara na pitanje kako je stekao prvi milion (za one koji su uslijedili ima objašnjenje), a čak i tamo gdje se nad ovakvom praksom zgražaju ima puno licemerja. Jer „poreski rajevi” su, na primjer, i neke federalne države Amerike, među kojima je najpoznatija Delaver.
U ligu globalnih bogatuna danas ulaze samo oni koji su teški više od 50 miliona dolara: takvih je, kako najnovijim povodom iznosi „Kredi Suis”, tačno 149.900. Svaki drugi među njima je Amerikanac, a odavno se već zna da je najbogatijih jedan odsto danas u posjedu čak 50 odsto svjetskog bogatstva, kao i da deset odsto najbogatijih u svojim rukama drži 90 odsto toga, pri čemu je u poreskim rajevima parkirano oko 7,6 biliona (hiljada milijardi) dolara.
„Bogatstvo traži sigurnu luku”, konstatacija je iz brošure glavnog aktera „Rajskih papira”, advokatsko-konsultantske kancelarije „Eplbaj” sa Ostrva Man (mada je osnovana na Bermudima), renomiranog posrednika između bogatih klijenata i privrednih registara poreskih rajeva. Bar do ovog slučaja koji je pokazao da nije umio da zaštiti svoje servere sa bazama podataka o klijentima. Početna cijena usluge je, kako je iznijeto, oko 40.000 dolara, a za ono dalje važi stari princip „dogovorićemo se”.
Zanimljivo je da je „Eplbaj” imao više skrupula nego glavni posrednik u „Panamskim papirima”, advokatska kuća (iz Paname) „Monsek Fonseko”, jer je odbijala neke potencijalne klijente čije su pare zaudarale na korupciju i kriminal. Uzgred, Panama je lane protestovala zašto su ti papiri nazvani njenim imenom, što je, kako je argumentovano, ugrozilo reputaciju zemlje.
I šta sad? Nova afera u suštini nije objelodanila ništa što se već nije znalo, istina bez sočnih detalja kad je riječ o akterima. Učinak „Rajskih papira” će zato biti sličan kao i onih panamskih: mnogo buke, obećanja da će se sistem koji omogućava ono što se eufemistički naziva „poreskom optimizacijom” biti preispitan i eventualno zabranjen, da bi na kraju, kad interesovanje javnosti umine, ili kad pažnju zaokupi neki „novi ciklus vijesti”, sve ostalo kako je i bilo. Sa britanskom kraljicom ili bez nje.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ''Politike")