-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Poslije teškog razortačenja sa Mišom Anastasijevićem 1852, čiji je epilog bila iznenadna smrt Stojana Simića, utvrđeno je ukupno imovno stanje porodice. Nepodijeljena nepokretna imovina vredjela je tada, u najoptimalnijem iznosu, 93.000 dukata. I poslije izvršene podjele između dviju porodica, svakoj je ostalo veliko bogatstvo. Aleksa Simić je na spisku činovnika koji su platili porez na nepokretnu imovinu u Beogradu u toku Mitrovskog polugodišta 1852/53. godine bio na drugom mjestu, poslije Milosava Resavca, s imanjem čija je vrijednost procijenjena na 13.800 dukata. Odmah iza njega, na spisku oporezovane imovine 187 državnih činovnika, bila je Stevana Simić, udovica Stojanova, s imanjem vrijednim 9.438 dukata.
Braća Simići su svome potomstvu, osim novca i imanja, ostavili u nasleđe i ugled uspješne i skladne porodice, koja je sebi obezbijedila mjesto u srpskom društvu toga vremena. Povezanost porodica bila je, i pored pomenutog imovinskog odvajanja, i dalje velika. Ona je poticala iz vremena kada je autoritet starijeg brata bio odlučujući u donošenju većine odluka. Nesporazumi i sukobi među braćom do kojih je dolazilo kao da nijesu narušili odnose unutar familije. Simići su prema spoljnom svijetu nastupali jedinstveno. Tokom više decenija za njihove porodice nije bila vezana nijedna afera koja bi objelodanila neslaganja u njihovim domovima. Nezadovoljstvo zbog nekog preduzetog koraka druge strane bilo je prikrivano i ostajalo je u uskom porodičnom ili prijateljskom krugu. Pokazalo se da je bio pretjeran strah Alekse Simića od bratovljevog gnijeva zbog uslova pod kojima je raskinut ortakluk sa Mišom Anastasijevićem. Stojan Simić je samo priznao da se više ništa ne može popraviti. Nije, ipak, propustio priliku da saopšti svoje mišljenje o bratu i njegovom radu na čelu ministarstva, kao da je time htio da da oduška svom naraspoloženju. Iako je za posao koji je obavljao dobijao pohvale, brat je Aleksu smatrao nesposobnim da se suoči sa trenutnim političkim izazovima pred kojima se tih dana kao ministar nalazio. Pohvalio je njegovu čestitost i poštenje, ali je istakao da su knez i njegovi potčinjeni uvidjeli da on ne može dobro da obavlja poslove. Zato mu je savjetovao da sam potraži razrješenje od kneza i da pređe u savjet, što je Aleksa odbio. Stojan je bio začuđen bratovljevom istrajnošću, koja mu je ponekad donosila i poniženja, i nije mogao da se oslobodi uvjerenja da se Aleksa zbog toga obrukao pred svijetom. Nije poznato koliko je ovo sučeljavanje različitih shvatanja o granicama poraza i ponosa uticalo na odnose među braćom u naredna dva mjeseca do Stojanove smrti. Izvjesno je da su porodice bile pošteđene i sačuvane, možda i zato što je odgovornost za događaje, koji su prethodnih mjeseci potresali Simiće, prebačena na ličnosti izvan porodičnog kruga.
Porodica Simić teško se može svrstati u neku od tipoloških grupa svojstvenih sredini 19. vijeka, jer oni nijesu bili obična trgovačka ili činovnička gradska porodica toga vremena. Prema mnogim osobenostima, ona je pripadala prelaznoj strukturi između posjedničko-trgovačkog i građanskog tipa porodice. U porodici je izgrađena izvjesna zatvorenost u odnosu na spoljni svijet, postojali su kult očeva i čvrsta unutrašnja povezanost sa precizno određenim ulogama svih članova. Na drugoj strani, pokazivali su povećanu brigu za budućnost djece i popustljivost, koja je ranije bila nezamisliva. Uviđali su potrebu da se muškom, ali i ženskom potomstvu, pruži primjereno obrazovanje. Potomstvo im nije bilo brojno. Katarina i Aleksa Simić su sve nade polagali u sina jedinca Milana, koji je diplomirao filozofiju na Univerzitetu u Pešti, a zatim postao sekretar Ministarstva prosvjete i crkvenih djela i upravnik Narodnog pozorišta. Bio je oženjen Perkom Simić, duhovitom i vedrom ženom, koja je umrla veoma mlada 1855. godine. Ubrzo je ostao potpuno sam, jer mu je umrlo i jedino dijete. Kasnije se, da udovolji želji roditelja, oženio Angelinom Jovanović sa kojom je imao Aleksu, Kostu i Savku, kasnije udatu za Milenka Žujovića.
Stojanovo i Stevanino potomstvo bilo je brojnije, ali i ne mnogo dugovječnije. Poslije dvojice rano umrlih sinova, rođenje Đorđa u februaru 1843. dočekano je sa velikom radošću u cijeloj porodici. Ranije rođene kćerke Manasija-Maša, Bisenija i Bosiljka dobile su brata koji je zaokupio svu pažnju ukućana. Nekoliko godina kasnije Simići su dobili još jedno dijete, sina Simu. Od 1850. do 1852. godine Simići su izgubili tri člana porodice. Smrt ćerke Maše, a ubrzo i Stojana i Sime, bile su prava tragedija koja je dugo pritiskala kuću. Porodična solidarnost i poštovanje običaja nalagali su povlačenje porodice u kuću tokom trajanja jednogodišnje žalosti. Poslije muževljeve smrti Stevani i djeci su određeni tutori koji su brinuli o imovini, finansijama i preostalim poslovima sve do punoljetstva jedinog muškog člana porodice, sina Đorđa. Strah od novog gubitka uticao je na uslove njegovog odrastanja.(NASTAVIĆE SE)