Nikšićanka Ivana Nikolić sa ponosom je sumirala prošlu godinu. Šesnaestogodišnja džudistkinja je u 2017. uradila ono što prije nje nije niko, a što neće vjerovatno ni poslije. Članica Straševine otisnula se u prošloj godini na svjetsku scenu i odmah zaslužila epitet sportskog heroja Crne Gore. Upravo ovako narod doživljava Ivanu, a kako i ne bi, kad se u rodni grad vratila sa srebrnom svjetskom i brozanom evropskom medaljom u kadetskoj konkurenciji. Krajem godine proglašena je za najboljeg sportistu Nikšića i najboljeg mladog sportistu Crne Gore. Zamolili smo Ivanu da analizira godinu iz snova.
– Definitivno, sjajna godina za mene. Srećna sam u klubu, počastvovana zbog velikih uspjeha, a srećna je i moja porodica. To mi je najbitnije. Kad se osvrenem i dalje mi je ta 2017. nekako nevjerovatna. Jasno je da je to bila najuspješnija godina do sada, daje mi novu motivaciju i vjetar u leđa za nove izazove.
Snagom talenta, Nikolićeva nagovještava eksploziju i na seniorskoj sceni. Raduje činjenica da je, uprkos pohvalama koje konstantno stižu na njen račun, i dalje čvrsto na zemlji, da trenira sa ogromnom željom. Ima i sreću što je od prvog dana u Straševini trenira bivša šampionka Jelena Mićović Šutović, koja bez dileme spada u plejadu najistaknutijih džudo stvaralaca, ne samo u Crnoj Gori, već u regionu. Rijetkost je naići na trenera, koji na tako stručan, kvalitetan način uvlači djecu u magiju bavljenja džudom.
– Pravo zadovoljstvo i velika čast mi je da radim pod nadzorom takvog trenera i pedagoga. To se pokazalo kao dobitna kombinacija.
Odlični rezultati i priznanja nametnuli su Ivani prijatne scene, na koje nije navikla.
– Dešava se da me ljudi prepoznaju na ulici, iako to stvarno nisam očekivala. Ne osjećam se ni zvjezdom, ni popularnom, ali osjećaj jeste lijep. Uspjeh i priznanja, mogu da promijene samo nestabile osobe i one koji ne vjeruju u sebe.
Neobično tiha i strpljiva, skromna, bez ikakve dileme Ivana je djevojka za primjer. Skromnost je po shvatanjima normalnih ljudi, vrlina. Na žalost, većina danas tu kategoriju više i ne priznaje. Kažu da je stiglo neko vrijeme ludo i da čovjek mora sam da ističe svoje vrijednosti. Pitamo Ivanu smatra li da je njena skromnost, nenametljivost, možda i greška?
– Ne, ni slučajno. Moje je da na tatamiju pokažem šta znam, ostalo su samo logične reakcije. Ne valja biti glasniji u medijima, nego na djelu. Uvijek se trudim da dam sve od sebe, da ispoštujem dogovoreno. Ne opterećujem se drugim stvarima – ističe Nikolićeva.B.K.


Rad, rad i samo rad

Ivana voli da govori o želji za pobjedom. Žudi za sledećim izazovima, čim splasne pjena na šampanjcu. Na pitanje zbog čega je to tako, Ivana odgovara:
– Mislim da je to zbog mog porijekla, vaspitanja. Postoji jedan dio čoveka koji on nosi kroz čitav život, iz porodice, a naravno, vremenom čovjek stekne razna iskustva. Te dvije stvari vas čine onakvim kakvi jeste. Ta želja za pobjedom postala je sastavni dio mene. Ta energija da se nešto uradi, učinili su od mene ono što sam. Dalje, čovjek mora da odredi prioritete u onome šta radi. U mom slučaju prioriteti su vrlo jednostavni, rad, rad i samo rad – rekla je Nikolićeva.


Ne postaje se junak preko noći

Pobjedničko postolje na savremenim sportskim takmičenjima ne označavaju samo formalni poredak. Ono je naročita počasti najboljima. Medalja oko vrata simbolizuje nadmoć i mudrost nad pobijeđenima.
– Volim iskušenja kako u životu, tako i na tatamiju. Samo tako možeš da znaš koliko vrijediš i gdje ti je mjesto na društvenoj ljestvici. Ako sam i stigla i do zvanja sportske junakinje godine, nije bilo preko noći i bilo je mnogo teško. Meni se eto vratilo u prošloj godini, ali ne kao dar sa neba. Mislim da sam to zaslužila prije svega svojim velikim naporima, odličnim radom sa trenerom Jelenom, koja je uvijek verovala da ću stići do trofejnih staza – kazala je Ivana.