-Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Otuđenost je toliko u svemu tome napadna da je i nemoguće razviti pravu individualnost kod glavnih aktera. Soja Jovanović likovima barata kao predmetima i lutkama, pa oni i nijesu svjesni koliko su smiješni već sami po sebi i onome što čine. Razglednice su tako dobile svoj sadržaj i postale osnova filma. Humor se ne luči u primjetnim i grubim formama i često ga doživljavamo i kao podsmijeh. Sve to čini da smo dobili ovde jedan kolorit koji je lako prepoznati, ali i još lakše doživjeti kao dosjetku, anegdotu i sve što se vezuje za lalinske običaje. Soja Jovanović nije pritom insistirala na pretjeranom rafinmanu, dozvoljavajući da joj se u kompoziciji upliću i pasaži u jednostavnim i gotovo naivnim obrascima. Željela je gdje god je mogla da sačuva vedrinu, prijatnost ambijenta a time i da izazove prisnost kod publike. Umjela je da se zaustavi na granici dopadljivog. Najviše što je mogla sebi da dozvoli to je da se tek malo udalji od karaktera romana, ali nikad i da ode u sfere psihologiziranja i socijalne analize, jer Sremčev realizam po njenom uvjerenju nije bio takve prirode.
Priča je sama po sebi naivna i prostorno ograničena, pa čemu onda tražiti društvene sukobe i nadgradnju.
Zato je i bilo osnovno u ovom rediteljskom postupku sačuvati priču i ne dozvoliti da ovaj konflikt ne pređe u teške obračune ili da dobije dimenzije drame. U osnovi, to je vodvilj ili lakrdija, već kako se shvata, pa mora da ostane u granicama stila koji Soja Jovanović dosta dobro poznaje. Kroz tako shvaćenu atmosferu i niz pojedinačnih znakova, režija je umjela da nam ipak predstavi i nešto od vremena i naravi koje je Sremac opisivao. U sladunjavost je umjela da unese izvjesnu dozu familijarnosti. Time je uspjela da zadrži domaćinski ton u izlaganju i da naracija postane u granicama tog subjektivnog prisjećanja i pripovijedanja. Sremac nije mrzio svoje junake, čak se sa njima i saosjećao i zato Soja Jovanović nastoji da ih slikom približi gledaocima onakve kakvi se čine, a ne kakvi bi, možda, osvijetljeni iz neke druge perspektive, mogli da nam se predstave. Vladika pokušava da pomiri pop Ćiru i pop Spiru, ta dva zavađena dugogodišnja prijatelja, međutim, Persida, Ćirina žena, zbog svega što se dogodilo je očajna, pa čak i bijesna prema Spirinoj porodici. Ipak, na kraju, poslije pomirenja Spire i Ćire u obje popovske porodice došlo je do svadbe.
Osnovni cilj filma je time postignut, a to je da publika uživa u atmosferi koja djeluje autentično i koju vezujemo za sve one literarne i pozorišne predstave o jednom davno življenom vremenu, ali u ambijentu koji još uvijek prepoznajemo i kroz emocije koje dozvoljavaju asocijacije i prisjećanja. Film Soje Jovanović je zbog svega toga doživio veoma oprečna objašnjenja. Ukazao je na probleme domaće filmske komedije, odnos prema pozorišnoj i literarnoj tradiciji i zahtjevima trenutka. Očigledno je da teškoće postoje oko dramaturgije: da li napustiti tradicionalizam i jednolinijsko ređanje prizora ili ići u slobodnije improvizacije i praviti smjelije, maštovitije i daleko subjektivnije kompozicije? Soji Jovanović se ne može prigovoriti da se suviše bukvalno držala Sremčevog teksta, jer je ona nešto i mijenjala, dopisivala, pravila drugačiji razmještaj sukoba situacija unutar cijele dramske kompozicije i samog zapleta. (Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.