-Piše: Milan Mišić
,Hladni rat je bio bolji”, česta je mantra u današnjem svijetu, koja u poslednjih nekoliko godina – praktično od izbijanja ukrajinske krize i aneksije Krima 2014. – upoređuje stari konflikt između Zapada i Rusije sa ovim novim. Većina, naime, misli da je nekadašnja ,,ravnoteža straha” bila nekako stabilnija i predvidljivija u sprečavanju apokalipse koju bi donio neki novi, obavezno nuklearni, svjetski rat.
Svijet je danas opasniji, konstatovano je i na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji održanoj u prošlu nedjelju, koja je, uprkos sastavu učesnika – njih oko 700, među kojima su bila i 22 šefa država ili vlada, 41 šef diplomatije, zatim 39 vojnih ministara, 27 šefova i čelnici najvećih obavještajnih službi – u našem dijelu svijeta nekako prošla ispod medijskog radara.
Kad se dodaju i eksperti, kao i probrani šefovi multinacionalnih korporacija, stiče se utisak da je ovo bila neka vrsta reprize samo mjesec dana ranije održanog skupa globalne elite u švajcarskom Davosu, s tim što je ekonomiju zamijenila bezbjednost. Minhenska konferencija ima pritom dužu tradiciju od foruma u Davosu – ustanovljena je 1963, dok se davoski skupovi održavaju od 1971.
I ovog puta na jednom mjestu su se našli, kako bi to opisali tabloidi, ,,gospodari svijeta” – pa je dilema da li su tri dana njihovih susreta, govora i dogovora nešto promijenili? To je teško izmjeriti – nije se u Minhenu dogodilo ništa što bi navelo na zaključak da je mogućnost svjetskog sukoba smanjena – a opet se ne može reći da je sve bilo beskorisno. Ako ništa drugo, nešto je jasnije da će vreme neizvjesnosti – potrajati.
Dok je prva Minhenska konferencija bila diskretan susret bezbjednosnih službi Evrope i Amerike, najnovija je bila mnogo šira: pridjev ,,globalna’’ dao joj je ne samo prisustvo generalnog sekretara UN Antonija Guteresa, šefova MMF i Svjetske banke, nego i učešće šefa ruske diplomatije Sergeja Lavrova, koji se sreo sa generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, ali i sa šefom njemačke diplomatije Zigmarom Gabrijelom (i to dvaput). Pošto je uvijek dobro kad protivnici razgovaraju, to svakako važi i ovog puta, pogotovo što je Rusija bila centralna tema, razumije se, u ulozi negativca.
O značaju konferencije adekvatno govori i njen moto: ,,Do ivice - i natrag?” Znak pitanja na kraju nije štamparska greška – radni zadatak stavljen pred učesnike bio je da se on ukloni, u čemu se, po jednodušnoj ocjeni medijskih poslenika koji su bili na licu mjesta nije uspjelo.
Iza tog znaka pitanja bila je središnja tema: vojna moć i vojna uloga Evrope, to jest Evropske unije, u novom kontekstu, što će reći u ,,opasnijem svijetu” u kome je Rusija povratila status super sile i nezaobilaznog faktora u rješavanju mnogih svjetskih kriza, od Ukrajine, preko Sirije, do Sjeverne Koreje (uključujući tu i aktuelni zaplet oko njenog navodnog miješanja u američke predsjedničke izbore).
Naravno, pomenute su i ambicije Kine, ali su one ostale nekako u drugom planu. Dio ,,konteksta” ovog puta bila je i nova realnost: smanjen američki uticaj i prestiž u svijetu , što je učinak prve godine Donalda Trampa, a zbog čega mnogi smatraju da je kormilo još uvijek najveće svjetske sile u nepouzdanim rukama.
Trampova doktrina ,,Prvo Amerika”, a potom serija njegovih prošlogodišnjih izjava koje su unijele konfuziju oko pravog stava predsjednika SAD prema NATO i savezništvima uopšte, nametnuli su temu ,,bezbjednosnog osamostaljivanja Evrope”. Pa su zato sve oči bile uprte u njenog lidera, Njemačku, koja je dosad davala intonaciju evropskoj politici i ekonomiji – i upadljivo bila uzdržana kad je riječ o vojnim pitanjima.
Jeste da je ministar Gabrijel govorio o budućoj ,,projekciji moći” Evrope koja ,,nije moguća bez vojne sile”, jeste da je najavio da će ,,u doglednoj budućnosti” EU biti u stanju da se naoruža toliko da joj više ,,neće biti neophodna podrška SAD” u sučeljavanju s Rusijom i Kinom, koje je označio kao ,,autokratije” i ,,rivale zapadnom sistemu”.
Ali, kao i ostali učesnici konferencije, i Gabrijel je bio primjer jaza između riječi i djela, koji je u njemačkom slučaju najveći. Njemačka u vojnom pogledu ostaje ,,vegetarijanac u svijetu mesoždera”, kako je to konstatovao londonski ,,Ekonomist”. Nema, naime, ni teoretskih šansi da ona bude putokaz ostalim članicama EU time što će za odbranu izdvajati dva odsto svog BDP-a (na šta su se još 2006. obavezale sve članice NATO, ali je to ispoštovalo samo njih pet), pošto je koalicionim sporazumom CDU i SDP koji bi trebalo da iznjedri novu njemačku vladu sa kancelarkom Merkel na čelu, predviđeno da limit bude 1,5 odsto.
Sve u svemu, u Minhenu su svi govorili prave riječi, ali upadljiv je bio suficit analiza i deficit strategija. Više su, naime, pominjani ,,tink tenkovi” (istraživačko-analitički instituti), nego tenkovi od neprobojnog čelika, bilo je lakše postaviti dijagnozu nego terapiju, zbog čega bi najzadovoljniji učinkom konferencije mogao da bude čovjek koji se nije pojavio u Minhenu – Vladimir Putin.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik ,, Politike’’)