Umije da uživa u neprijatno skupim hotelima širom planete, ali i da u svom domu u Beogradu obuče bijeli pekarski prsluk, razvlači kore za burek i raduje se tome kao dijete.
Da ga dočekuju limuzine, ali i da s posebnim emocijama priča o svom „trabantu” kog nikom ne bi pozajmio za vožnju.
Da „praši” „pastirski rok” sa „Bijelim dugmetom”, ali i da nastupa sa simfonijskim orkestrima na pozornicama širom svijeta.
Goran Bregović (68), frontmen najpopularnije ex-Yu rok grupe „Bijelo dugme”, šef „Orkestra za svadbe i sahrane”, decenijama već spaja ono što se na prvi pogled čini nespojivim. Uprkos tome što odavno troši jesen života, nije ga napustila djetinja radoznalost; ali, isto tako, nije dopustio da ga mimoiđe ni mudrost da iz svega izvuče ono najbolje, da na tome potencira i da tako (ne)svjesno pridobije mase.
Iako je na sceni gotovo pola vijeka, Bregović će ove godine po prvi put svirati u prostoru koji je rastao paralelno sa njegovom muzičkom karijerom. U sklopu obilježavanja 55 godina postojanja kompanije „13. jul - Plantaže”, zajedno sa simfonijskim orkestrom nastupiće na Ćemovskom polju 13. juna. Spektakl koji svi s nestrpljenjem iščekujemo nosi naziv „Tri pisma iz Sarajeva”, po istoimenom albumu koji se samo dva mjeseca poslije objavljivanja našao na prvom mjestu najprodavanijih albuma u Americi.
U intervjuu za „Dan” Bregović otkriva zbog čega mu je nastup na Ćemovskom polju posebno značajan, kako je i poslije raspada Jugoslavije uspio da ostane i „raja” i građanin svijeta, kako iz kompozitorskog ugla utiče na jačanje zajedništva, da li je (jugo)nostalgičan...
Najavljujući album „Tri pisma iz Sarajeva”, rekli ste da Bog nije predvidio da nas nauči kako da živimo zajedno i da ćemo to, očito, morati da naučimo sami. Vidite li ikakav pomak u tom smislu - jesmo li, kao vrsta, počeli da se osvješćujemo?
– U prošlosti su se situacije sa različitima rješavale jednostavno - samo ubiješ ove različite. To očito u 21. vijeku neće više biti moguće i moraćemo da naučimo da živimo zajedno.
Koliko ex-Yu narodi kaskaju ili prednjače u usvajanju lekcije zajedništva posljednjih godina? Jesmo li se podsjetili da učimo ono što smo znali poslije Drugog svjetskog rata ili nas to tek čeka?
– Mi ćemo morati da krenemo od početka, jer čak nemamo ni riječ za toleranciju nego koristimo stranu riječ. Čovjek je kondicionirana mašina i ako ga kondicionirate da bude dobar, on može da bude dobar. Naravno, naši narodi ovdje imaju dugu istoriju neodgovornih politika i političara, ali imali smo period i kad smo živjeli u slozi. Mi to možemo, ali ne znam da li možemo sa ovakvim politikama kakve su danas.
Neki kažu da je globalizam više prijetnja nego korist. Kako biste im odgovorili?
– Kapitalizam je globalan i proizvodi globalnu sirotinju. Ako ste naivni, vi ćete misliti da ovaj svijet ima problem sa muslimanima. Kapitalistički svijet ima problem sa sirotinjom koja je sada globalna, više nije lokalna. Ako se pitate šta stoji između sirotinje i onih jedan odsto ljudi koji drže 90 odsto dobara, i šta sprečava ovih 90 odsto da ne pokolje onaj jedan odsto, odgovor je: sprečavaju ih demokratija i religija. Sad ćemo vidjeti kako će se to razriješiti.
Što više nižete godine, to superiornije brišete granice svojim kompozicijama. Kad se osvrnete na sve ono što ste do sada uradili, na koji period ste najponosniji? I u čemu je tajna - kako to da se niste „potrošili”?
– Moj život se, kao i život svih nas ovdje, dijeli na život prije rata i poslije rata. Nekako sam uspio da profitiram od rata kad sam drugi put kretao od početka, i mislim da je to najdragocjenije što mi se desilo u životu, da imam priliku da još jednom počnem od početka. Jer, i najglamuroznija rutina je ipak samo rutina. I prije rata sam pisao dosta solidno neke stvari, a onda kad sam bio prinuđen da počnem još jednom; mislim da pišem bolje, da sam ostao odmoran jer nisam mnogo radio u ono vrijeme rokenrola prije rata. Tako sam ostao svjež i danas pišem dobro. Mislim da sam u najboljem periodu, da su „Tri pisma” solidno pisana. U Podgorici nastupam sa filharmonijom, dirigovaće moj omiljeni dirigent Ogi Radivojević i nastupaće moji solisti koji dolaze iz tradicija orijentalnog i klasičnog sviranja violine. Vjerovatno samo to mjesto gdje ću izvesti „Tri pisma” je posebno; nastupao sam zbilja na raznim mjestima na zemaljskoj kugli, od najboljih dvorana - Karnegi hola i Opere u Sidneju, pa do mjesta na kraju svijeta, u Sibiru, Islandu, ali nisam nikad svirao u sredini vinograda koji je okolo kilometrima. Vjerovatno je to neka mala avantura i za mene i za one koji će doći da čuju.
Gdje ste pronalazili inspiraciju za „Tri pisma iz Sarajeva”? Sarajevo je, naravno, metafora za različitosti, ali isto tako taj grad Vas nikada nije zabranio, kao što je to slučaj sa Neletom i Kusturicom. Znali ste da mu „nađete žicu” ili Sarajlije, jednostavno, vole da se hvale kako je njihov grad iznjedrio umjetnika svjetskog renomea?
– Ima vjerovatno neko čudo u odnosu između nas i tog mjesta gdje smo se rodili. Ja mogu da budem pomalo liječen Sarajlija, ali teško da mogu da budem izliječen Sarajlija i volim da sam u dobrim odnosima sa gradom iz kog sam došao. Sarajevo je grad u kom sam se rodio, gdje sam išao u školu, svirao u prvom orkestru... Ima nešto u našoj duši što nam pravi te veze, što nam ne da da raskinemo sve i kad bismo htjeli, a ja to neću. Kad sam dobio porudžbinu da pišem violinski koncert od bazilike Sen Deni u Parizu, ja sam naravno krenuo od te meni najbliže metafore, a to je Sarajevo koje nije samo ime grada, to je metafora za naše vrijeme u kom danas možemo da budemo dobre komšije, a sjutra da pucamo jedni na druge samo zato što smo različitih vjera. To smo prvi put vidjeli u Sarajevu 1991, a sad vidimo u cijelom svijetu. Zato je Sarajevo metafora. Onda me je vukla druga metafora, a to je violina. Violina je moj prvi instrument koju sam učio kao dijete i koja se svira u tri osnovna manira – hrišćanski, kako sviramo klasičnu muziku, klezmerski kako sviraju Jevreji i orijentalno, kako sviraju violinu muslimani na Orijentu. Moj violinski koncert ima formu tri pisma i izvode ga trojica violinista koji su specijalisti i koji dolaze iz tih tradicija. Nije to prva porudžbina koju ja pišem ekumenski; imao sam i ranije porudžbina koje su bile na tom tragu, od neke porudžbine koja je bila od Vatikana, pa sam pisao neku liturgijsku formu koja se zvala „Moje srce je postalo tolerantno”, pa sam imao porudžbinu za monodramu sa muzikom koja takođe priča jednu priču koja se seli kroz vijekove, ali uvijek tu istu staru temu – kako živjeti zajedno. Vjerovatno bi većina Sarajlija da su kompozitori radili to isto, ali ja sam kompozitor iz Sarajeva i to radim umjesto njih.
Po broju gostovanja muzičara iz ex-Yu, mi smo nekako najotvoreniji i, rekla bih, najviše nostalgični. Ima li kod Vas nostalgije?
– Kad vam se desi da zemlja u kojoj ste se rodili i odrasli nestane, da jezik na kom ste čitali knjige, učili poeziju napamet i udvarali se ženama više ne postoji, onda ustanovite da granice države nisu geografske i da to nije nikakva teritorija ni geografski ni politički, da je vaša zemlja, vaša domovina, uvijek neka emotivna teritorija. Ja nemam nikakav problem da pokažem pasoš lijevo-desno. Moja emotivna teritorija je tamo gdje je bila bivša Jugoslavija i to nije ništa nostalgično, to je samo tako, bez nekog prekida. Ne osjećam neki veliki prekid; prijatelje koje sam imao ranije imam i sada, na mjestima koje volim ne idem u hotel, imam kuće. I u Beogradu, i u Zagrebu, i u Sarajevu, i u Crnoj Gori imam kuće, to su mjesta u koja volim da idem.
Iza Vas je na hiljade koncerata, mnogo albuma, saradnja sa svjetskim umjetnicima, nastupi širom planete... Sve je to moralo da bude i adekvatno finansijski nagrađeno. Koliko Vam materijalne stvari znače u životu?
– Izuzev kratkog perioda za vrijeme rata, kada sam po svijetu morao da radim stvari koje inače ne radim, da radim reklame i filmove, ja sam cijeli život imao komociju da za novac radim ono što bih volio da radim i besplatno. Uvijek sam mislio da je to neki ideal slobode umjetnika.
Španski ilustrator Rikardo Kavolo u knjizi „101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete” navodi i Vaše ime. Iz prizme Gorana Bregovića, koje su to tri stvari koje svaki čovjek na planeti mora da iskusi i nauči prije nego što umre?
– Moto moje posljednje ploče je „Ko ne poludi, taj nije normalan”. Bilo bi šteta umrijeti, a ne pronaći ludilo koje vas vodi u normalu. Bilo bi šteta umrijeti, a ne vidjeti svijet; svijet je lijep, šaren, šteta ga je ne vidjeti. Šteta bi bilo umrijeti, a ne doživjeti makar jednu veliku ljubav zbog koje vrijedi napisati pjesmu ili pucati ako treba.
Odavno već najavljujete autobiografiju. Kad će knjiga biti gotova i da li ste riješili da neke stvari u njoj ipak prećutite ili ne?
– Uglavnom drugi najavljuju moju autobiografiju. Vjerovatno bi za to trebalo vremena da sjedim i da se posvetim tome, a ne nalazim vrijeme za to. Još uvijek ne nalazim ni dovoljno razloga da svijetu prepričavam šta mi se sve događalo u životu.
Snežana Moldovan
Kako sam se zaljubio u Perast
U Crnu Goru često dolazite, ali ipak nedovoljno često koliko bi publika to željela. Ako bi nekom strancu trebalo da objasnite zašto je Crna Gora drugačija od svih drugih država, šta biste mu rekli?
– Ja sam se jako zaljubio u Crnu Goru, ali slučajno. Moj drug režiser snimao je nešto po Crnoj Gori, između ostalog i po Perastu, i zaljubio se u Perast, i kaparisao neku malu kuću. Onda me je zvao da kupim tu kuću da njemu ne bi propala kapara. Tako sam kupio svoju prvu malu kuću u Perastu, a da je nisam ni vidio. Svi su bili srećni u toj maloj kući, i onda sam, naravno, kupio jednu veliku od nekog Rusa, jer su već tada Rusi manje-više sve tu pokupovali. Od tada naovamo zbilja uživam u Perastu u kom su stoljeća kroz koja je prolazila Crna Gora kroz istoriju amalgamirala u čistu ljepotu. Ne znam nijedno drugo mjesto na Jadranu da je ovako sačuvano kao Perast. Pošto mnogo putujem, stalno sam u hotelima i stalno se susrećem sa profesionalnom gostoljubivošću, pa me iznenadi ovaj crnogorski djetinjasti turizam; kažem djetinjasti, jer je još na početku. Iznenadi me kako ljudi mogu biti izvan tog šablona ljubaznosti i minimalne kurtoazije. Iznenade vas nekim gestom koji ne očekujete, u jednoj zemlji koja živi od turizma. Nadam se da Crna Gora dugo neće naučiti da bude profesionalno ljubazna, nego ovako, iz srca ljudi kakvi su oduvijek bili. Od Crnogoraca uvijek možeš očekivati neki gest koji ne možeš naći nigdje drugdje.