Izgradnja vodovodne mreže za selo Spinje traje od početka januara prošle godine, a kako navode mještani, sumnjaju i da će voda sa slavina poteći do kraja ove godine, kako im je i najavljeno. Ističu da su se radovi odužili ali da im nije smetalo,dok prošle sedmice nisu iskopali šahte zbog kojih sad jedva da i malim kolima mogu proći a o cisternama da i ne govore. Strahuju da će bistijerne da presuše, a nema načina da ih napune kada cisterne ne mogu da prođu.
– Oko deset domaćinstava preko cijele godine živi tu, polovina ih se bavi stočarstvom i voda im je neophodna. Sve je bilo dobro, dok šahte nisu iskopali, sad jedva prolazimo. Najgore je što mi nemamo alternativni put, nego taj jedan jedini i iako sam ja u podnožju sela moramo odozgo da dolazimo do kuća. Zimi mi nemamo problema ali ljeti ne možemo baš da funkcionišemo bez cisterni. Već smo ih zvali par puta a sad više nećemo moći dok se šahte ne zatrpaju jer ne mogu proći. Sugerisao sam radnicima da to čim prije završe i da malo detaljnije to odrade da misle i na vozila ali zalud. Ipak smo i sami morali da reagujemo da malo osposobimo put. Neko kaže do Nove godine da će biti gradska voda, mislim da o tome niko ne misli, samo o šahtama trenutno. Čuvamo sad svaku kap vode i ovu napolju što koristimo za umivanje čuvamo posle za navodnjavanje, ne rasipamo se – iskren je Martin Camaj.
Starosjedilac Đeto Camaj ističe da ako radnici uskoro ne zatvore šahte da će biti prinuđeni da ih sami zatrpaju kako bi mogli da funkcionišu.
– Ovdje su živjele i žive generacije naše porodice već 200, 300 godina i vjerujem da nikad težih uslova opstanka nije bilo. Mislili smo bez vode nema života ali nema ga bez puta. Nas petoro je trenutno tu, vode treba dosta jer imamo i stoku, malo bašta, svašta nešto. Evo godinu i po dana, od januara prošle godine, se radi vodovod, kraj se ni ne nazire. Imam šest krava, oko 20 ovaca, sad i jagnjadi, za sve to treba vode. Imamo mi bistjerne ali one preko ljeta presuše pa smo prinuđeni cisterne da angažujemo koje sada ne mogu da priđu kućama zbog lošeg puta. Ne znam kako je taj inženjer odredio mjesta šahte baš na najužim dionicama puta. Cijelo jedno popodne sam radio da raskrčim dio puta kako bi kola mogla proći, a ako niste iskusni malo ko bi se i usudio tuda da prođe. Morali smo jer mi imamo dvije osobe u kolicima pa koristimo kombi sa rampom za osobe sa invaliditetom, on je veći i treba mu prostora i da prođe i da uhvati krivinu, tako da nam je sad tek teško da funkcionišemo. Nadamo se samo da neće potrajati da će nam brzo te šahte zatvoriti pa nek rade koliko god hoće posle. Još godinu i po slobodno– iskren je Đeto Camaj.S.R.


Grad živi od sela, ali to ne priznaju

Martin Camaj smatra da se u selo malo ulaže te da bi trebalo znatno više.
– Sjećam se kad je ovdje bilo 30 porodica, kad smo imali i školu, omladinu i kad se dobro funkcionisalo, a nismo imali ni struje ni vode ni puteva. Pješke smo išli sa džakom na leđima do Podgorice sve preko brda. Spavali u istim prostorijama gdje i stoka i sve postigli. Danas omladina kaže da im je i u ovakvim uslovima sve preteško. Nije mi to jasno. Sve je to do države, ona ako se ne interesuje za narod, nema napretka. Sve se ulaže u grad, a grad živi od sela. Da nema stočara i poljoprivrednika, zelenila, domaćih proizvoda otrovali bi se od hrane pune pesticida. Da se u selo ulaže i grad bi procvjetao, ali neko to ne shvata ili ne želi. Lijepo je u gradu ali je ovdje ljepše, samo nije ni lijepo sam sjedjeti – priča Martin Camaj.