-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Druga tema poslije teologije koja je posebno interesovala Ivana Groznog bilo je pitanje vlasti. On je iskreno mislio o sebi da je jedinstven vladar u Evropi u pravom smislu riječi. Svi ostali vladari su, sa njegove tačke gledišta, na ovaj ili onaj način zavisili ili od svojih vazala ili od crkvenih jerarha, ili od nekog staleža, na primjer, od narslog trgovačkog staleža, ili od bilo kakvih drugih okolnosti, koji su ograničavali njihovu vlast. Za to je Ivan IV bio u pravu, jer takvu apsolutističku vlast kakvu je on imao u to vrijeme nije imao nijedan evropski monarh.
I Posevino piše o tome u svojim sjećanjima:
„Još od djetinjstva Ruse uče da misle o caru kao o Bogu i da mu se u potpunosti potčinjavaju. Na teška pitanja Moskovljani odgovaraju šaljivom uzrečicom: „To znaju samo Bog i car!“
Ivan je takođe imao svoje određeno mišeljenje o svojim podanicima. U razgovoru sa jednim strancem on mu je rekao da ne treba da ga osuđuju za surovost i neumoljivost na Zapadu, jer „vladari vladaju ljudima, a ljudi stokom“.
Bilo kakve primjedbe ili aluzije na ograničavanje njegovih carskih prava i na uvrede dostojanstva Ivan Grozni je primao sa velikim ogorčenjem i ljutnjom i u takvim slučajevima nikome nije opraštao. Tako se desilo, na primjer, kad je engleska kraljica Elizabeta na Ivanov predlog o vojnom savezu i prijateljskim odnosima odgovorila neodređeno, zaobilazeći direktan odgovor, da „neće dozvoliti da nekakvi ljudi ili vladar naškode Ivanu ili njegovoj carevini, da neće dozvoljavati tako nešto u većoj mjeri i ako ona bude u mogućnosti da će se razumno i pravedno suprotstaviti tome“.
Ukoravajući kraljicu, on je odmah proslijedio svoj odgovor, ali sa stanovišta savremenog diplomatskog protokola takav odgovor je bio apsolutno neprihvatljiv. Ivan je prigovorio Elizabeti da se ne ponaša kako priliči pravoj vladarki i da nije samostalna i sposobna da donosi sama odluke.
„.Pored tebe, i drugi ljudi vladaju. A ti živiš svojim djevojačkim životom kao prosta (tj. obična) gospođica.” Tolika otvorena grubost se objašnjavala još jednom važnom okolnošću. Između ostalog, Ivan Grozni je u najvećoj tajnosti uporno predlagao Elizabeti da prihvati obavezu i sa njene strane i da se stave na raspolaganje jedno drugom u slučaju potrebe političkog azila. Formulacija je glasila ovako:
„...ako bi neko od njih, nekim nesrećnim slučajem, bio prinuđen da napusti svoju zemlju, onda bi on imao pravo da dođe u zemlju kod drugoga radi spasavanja svog života, kao i da bude primljen sa poštovanjem, da može tamo da živi bez straha i neke opasnosti, sve dok ne prođe nevolja i Bog promijeni situaciju“.
Ivan Grozni, otpočinjući rat protiv tadašnje političke elite – starog boljarstva, pokušao je da se osigura i zaštiti. U Vologdi su, po carevom naređenju, čak gradili lađe da bi se imalo na čemu otploviti u Englesku.
Dobro razmislivši, Elizabeta je bila saglasna da se udovolji želji Ivana Groznog, ali nije smatrala da je neophodno da i ona traži takve uslove za sebe i ogradila se od toga. To je mnogo povrijedilo samoljubivog cara.
Iznenadna komplikacija u odnosima između Moskve i Londona ipak se brzo smirila i dovela u red. Uvrede su bile izglađene kraljičinom ljubaznošću, poklonima, novim trgovačkim ugovorima, isporukom naoružanja Moskvi i čak pojavom mogućnosti za pregovore o ženidbi (između uostalog, već oženjenog) Ivana Groznog sa rođakom engleske kraljice.
Za ulogu ruske carice ozbiljno je razmatrana kandidatura Marije Gastings, kraljičine setre od tetke. Što se tiče velike smetnje, tj. Marije Nagoje, tadašnje žene Ivana Groznog, moskovska diplomatija je ovu situaciju razjasnila Londonu na sledeći način:
„Naš gospodar se raspitivao i tražio za sebe nevjestu u mnogim stranim državama i nije je našao i naš car se iz svoje zemlje oženio boljarskom kćerkom, koja nije baš za njega. Ako je kraljičina rođaka odvažna, lijepa i dostojna te uloge, onda će se naš gospodar rastaviti sa ovom ženom i zaručiti sa kraljičinom rođakom.“
Interesantno je da je car natjerao čak i Afanasija Nagoja, brata svoje žene, da učestvuje u tim pregovorima oko proševine.
Pregovori o ženidbi su trajali dugo. Englezi su, poznajući karakter prosca, to pitanje odugovlačili. U početku nijesu dozvoljavali Rusima da slikaju nevjestu zbog toga što je ona, tobože, prebolovala boginje. Elizabeta je pisala ruskom ambasadoru:
„Cijeneći svoga brata, vašeg cara, meni bi bilo drago da se orodimo, ali ja sam čula da vaš car voli lijepe djevojke, a moja sestra od tetke je dosta ružna,a i bila bolesna, prebolovala je boginje.“
Ambasador Pisemski, ne slažući se s tim, odgovorio joj je:
„Meni se učinilo da je tvoja rođaka lijepa.“
A onda je pokrenuta druga argumentacija. Englezi su ubjeđivali cara: „Ta kraljičina rođaka je dalja u srodstvu od svih ostalih srodnika, a carica ima bar još deset djevojaka koje su joj bliže po rodu.“
Na kraju je priča o ženidbi utihnula.
(NASTAVIĆE SE)