- Piše: Jovo Pejović

Vijest da je više bošnjačkih organizacija iz dijaspore zatražilo od regionalnih, a posebno od crnogorskih vlasti da zabrane i iz obavezne lektire uklone „Gorski vijenac” Petra II Petrovića Njegoša i „Pješčanik” Danila Kiša, ocjenjujući da se radi o „nacionalističkim djelima prema islamu i muslimanima” dosad je najsnažniji pokušaj rušenja temelja Crne Gore. Ono što još više podgrijava sumnje da ova inicijativa nije samo obična najava već mnogo više od toga jeste ćutanje nosilaca najvećih funkcija u državi, Crnogorske akademije nauka i intelektualne elite. Svi kojima je stalo do ove zemlje i koji je istinski vole znaju da bez „Gorskog vijenca”, Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog nema ni Crne Gore. Ličnosti Sv. Petra i Njegoša i njihova djela čine Crnu Goru vječnom. Njegoš je u „Gorskom vijencu” ispisao čitavu crnogorsku istoriju. Da nije Njegoša i njegovog genijalnog djela, trag bi nam se utro. Jer Njegoš i „Gorski vijenac” su vječni, kao što je vječan i Lovćen, u čijoj su utrobi utamničene Njegoševe mošti, ali ne i duh koji je duboko usađen u biće svih onih koji iskreno ljube Crnu Goru. Mi u našoj istoriji nemamo mnogo takvih ljudi da bismo se od njih odricali. To što aktuelni vlastodršci pokušavaju minimizirati ulogu onih crnogorskih velikana koji su stvarali Crnu Goru da bi sebe predstavili najvećim, u našem narodu se naziva kompleksom manje vrijednosti. Prema Adleru, takvi ljudi se trude da osjećaj manje vrijednosti kompenzuju kroz ono što se naziva „težnja za superiornošću”. Jedini način na koji ovi iznutra nesigurni ljudi mogu da osjete sreću jeste kada su drugi nesrećni. Ovakvo ponašanje bošnjačke dijaspore i naših vlastodršaca moglo bi biti rezultat njihovih susreta uoči i nakon referenduma, o čemu su sa ushićenjem izvještavali mediji bliski režimu. Moguće da su zahtjevi koji su ispostavljeni Crnoj Gori dogovoreni na tim susretima, pa je došlo vrijeme za njihovu naplatu. Kakva bi reakcija aktuelnog režima u Crnoj Gori bila da su zahtjevi slične sadržine stigli iz srpske dijaspore, možemo samo naslutiti. Jer, kako drugačije tumačiti najnovije napade i šepurenje Đukanovića na mitropolita Amfilohija, Srpsku pravolavnu crkvu i srpski narod, i istovremeno ćutanje na zahtjeve bošnjačke dijaspore? Neko bi rekao da ljudi koji se stalno šepure, to najčešće rade da bi sebe ubijedili da zaista vrijede. Ili, što bi rekao naš nobelovac Ivo Andrić:„Jadan je onaj koji mora nekoga poniziti, da bi sebe uzdigao.” Čini se da u slučaju naših vlastodržaca pokušaji te vrste imaju suprotne efekte. Epiktet je jednom prilikom rekao: „Niko ne može biti slobodan ako ne vlada sobom.” A nije nepoznato da postoje države i narodi, ali i pojedinci, koji boluju od kompleksa manje vrijednosti, i koji se stalno moraju dokazivati i opravdavati pred jačim i većim od sebe. Tako se naši političari servilno odnose prema zahtjevima koji im stižu sa svjetskih adresa, a sa sopstvenim narodom komuniciraju bahato i oholo. Narod s pravom očekuje da njihovi predstavnici budu oholi i oslobođeni kolonijalnog sindroma kojem često podliježu da bi se dodvorili velikim silama. Ponašanje vladajućih političara u Crnoj Gori može se okarakterisati kao papagajsko i podilaženje Americi i velikim silama Zapada, pokušavajući istovremeno da takvo ponašanje predstave modernim, civilizacijskim i evropejskim. Ovako mlak odgovor režima na otvoreni udar na temelje Crne Gore je uslovljen i mogućom ucjenom koja bi mogla uticati na njihovo gubljenje vlasti. A vlast je za njih sve, bez vlasti njima Crna Gora ne znači ništa. U to će se uvjeriti svi oni koji nemaju lični interes, a bezrezervno im vjeruju.