-Piše: Milisav S. Popović

Kožni, pokretljivi zastori koji štite oči od uticaja iz spoljne sredine – tako medicina definiše kapke. Ljekari često obrate pažnju na njihovo stanje kada pokušavaju da dijagnostikuju probleme ili prepoznaju promjene u organizmu. Čak se kod osoba sa povišenom masnoćom u krvi (hiperlipidemija) na koži kapaka mogu pojaviti žućkaste pločice ili čvorići. Njihovo oticanje ili perutanje na rubovima obično ukazuje na izvjesne procese u jetri... Ali ipak, mnoštvo drugih stvari, u vezi sa njima ostaje nepoznato zvaničnoj nauci – iako im odreda pripisuju organsku osnovu.
Ne zna se zašto kod djece koja rano ostanu bez roditelja duboka brazda zasijeca oba gornja kapka; zašto osobe koje su doživjele strahote rata gube refleksne reakcije – i oči ostaju „nepokrivene“ kada gledaju u užas; zašto suze nikada ne otiču ako ih kapci ne „poguraju“; zbog čega loši (pakosni) ljudi imaju tanje očne zastore; kako to da kod djece koja nemaju rođenog brata ili sestru broj treptaja u minuti biva i tri puta brži od prosjeka; i zašto glupaci nikada nemaju kratke trepavice?
Kelduinski spisi i tragovi poetskih legendi su istrulili prije nego što smo i shvatili njihov značaj... ali ono malo što je ovdašnja civilizacija sačuvala svjedoči o prvim značajnijim mitovima koji su se dotakli meke kože ispod obrva. Nevjerovatno, ali nijedan drugi narod niti bilo koja druga epoha nisu pomenuli u svojim predanjima kapke. Ali Keldunjani jesu. Oni što su odlučili da nestanu odjednom. Smatrali su da su ljudi poput riba i žaba prvobitno stvoreni da gledaju u svijet bez kapaka... i da su takvi, često bježali pod vodu, kako bi oči zaštitili od bajkovite ljepote spoljašnjeg svijeta. Kako nisu mogli da žmirkaju, tako nisu umjeli da razluče lijepo od ružnog... ni zlo od dobra. Krili su se pod vodom i ronili kroz mulj, i naučili da budu krvoločni. Dalje se kaže da su kelduinski bogovi u strahu da ljudi ne pojedu kornjače koje su nosile okeane, svijet i njihovo carstvo na leđima, darovali „opake stvorove“ kapcima. Tek tada se čovjek uspravio i pogledao u sunce na nebesima. I počeo da razmišlja.
Kod psihijatara sa početka dvadesetog vijeka ova priča je imala tzv. „duplo dno“ (duplu poruku) - ukazala je na činjenicu koju smo od postanja uspjeli da dešifrujemo tek ovih dana... svijest nije isto što i um. Pamet bez kontrole svijesti može biti jednako divlja i užasna kao erupcija vulkana. Zato su nam potrebni kapci, da zažmurimo kada svijet i nepogode prijete da oštete vid... ali i da sklopimo oči kada smo kadri da nekom drugom naružimo život.
Svako stvorenje na planeti se rađa sa određenim mirisom, čiji hemijski kod se, uglavnom, ne mijenja do smrti. Međutim, kod čovjeka taj proces postaje sve složeniji – pa tonovi njegove esencije dobijaju na oporosti i gorčini kako stari ili obolijeva. Indijanski vračevi su sačuvali tajnu – samo se miris u uglovima kapaka ne mijenja. Istovjetan je po rođenju, i u času kada napuštamo travu...
Postoje i one kulture koje smatraju da je poljubac u regiji oko kapaka milosrdniji, čistiji... i blaženiji od onog koji se daruje na usnama. I zbilja, nemirna i uplakana beba se umiri najčešće kada majka primakne i nasloni oko na njen obraz.
E, upravo tu leži naše blago – mjesto gdje snovi sanjaju. I gdje tvoja suština nije promijenjena, jer se od laži nije ukaljala.. prosto jer je ostala skrivena. Pa se samo sačuvala. I tako čista opstala. Dok je sve ostalo na tebi i u tebi, maća dohvatila.
Odavno već... toliko davno, da je blizina te uspomene postala svakodnevna, neko mi je rekao da srce odsluša treptaj kapaka... ono što jednom oni urade, srce treba tri puta da ponovi. Trčanje emocija sa očima tri velika kruga napravi... i tako stalno. Dok život ne usni. Pa čak i tada - nešto u nama poslednji put istreperi. Onu osobu čije smo oči najradije gledali.
Zemlja, nebo, i svi ostali plavi tragovi... manje su vječne od ove ljubavi.
Volio bih da umijem da je iskažem... i ispod kapaka smjestim.
Da je niko ne vidi... da se tako paučinasta ne poremeti.
Pa i da druge naučim...
„Slušaj, ovako se to čini,
ovako načini,
tu dodirni,
tamo poveži,
pa iza trepavica nalijepi.“
Da svako zna kako se sreća užmuri,
i kako se među ljudima vileni.
A ti, srećo, molim te,
i kad pođem...
....ne isteci...
(Autor je književnik)