-PIŠE: Goran Radonjić

Da, bio sam na budvanskoj proslavi oslobođenja i ujedinjenja, „Pokoljenja djela sude“. Čast mi je da sam bio pozvan, da su organizatori mislili da je moj stav važan. Kao što kaže taj citat iz Njegoševe „Posvete“, bio sam da sudim o djelima, ali i sam da djelujem kako bi mi se sudilo, i sad i ubuduće. Bio sam tamo jer mi je pradjed pripadao oslobodilačkoj srpskoj vojsci. Ako je on, zajedno sa mnogim rodoljubima, u trenutku najvećeg stradanja našeg naroda, mogao da dođe iz Argentine na Solunski front, onda ja ne smijem da ignorišem da se 100 godina kasnije Crna Gora okreće na stranu Austro-Ugarske, na stranu okupatora, onih koji su zabranili srpski jezik i ćirilicu, koji su srušili kapelu na Lovćenu. Bio sam na skupu i da bih branio osnovno pravo na mišljenje i na izražavanje.
Kao i uvijek na sličnim okupljanjima, bilo je raznih ljudi. Osim većine koju uvažavam, bilo je i onih koji tamo ne pripadaju, onih koji žele na opštoj muci da prave karijeru, bilo je, najzad, i onih s kojima se nikako ne slažem, pa i onih koji su me nepravedno uvrijedili i klevetali. Ali, poenta je upravo u tome, da branimo nečije pravo, bez obzira na to da li sa njim dijelimo stavove.
„Ne slažem se sa tim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da to kažete“. To su riječi iz jedne Volterove biografije, kojima je sumiran stav tog prosvjetitelja iz 18. vijeka, stav koji je od tada u temelju demokratskih društava. On se može formulisati i kao „pravo na mišljenje i izražavanje“, ili, šire, kao pravo na „život, slobodu i potragu za srećom“. Bez slobode da mislimo kako želimo i slobode da to i kažemo, nema ni sreće, ni slobode, ni ljudskog dostojanstva, pa ni života – ostaje samo nesreća, ropstvo, privid života.
Taj Volterov stav se, ne samo danas, može vidjeti i kao jednostavan test za određivanje kakav je karakter društva, društvenih grupa, a i karakter pojedinca. Nepogrešiv test, jer nam jasno otkriva nečije istinsko lice, bez obzira na to da li on sebe određuje kao „demokratu“, „liberala“, „anarhistu“, „reformistu“, „nezavisnog intelektualca“, „NVO aktivistu“, ili „pripadnika progresivne stranke“. Svaki napad na pravo na mišljenje i na izražavanje mišljenja opasan je, i neminovno vodi ka zabranjivanju, a nakon toga slijede paljenja knjiga, pa i uništenje ljudi koji drugačije misle i govore. I ne moramo ići baš do inkvizicije po primjere, još su svježe slike nacističkih plamena, ili užasa Gulaga. Svjež je vrlo Goli otok, kod nas još uvijek bez muzeja, bez pravog pijeteta prema brojnim nevinim žrtvama. (Naprotiv, sada se ponovo afirmiše glavni krvnik. Kako kaže jedan moj prijatelj, možda će spomenik Josipu Brozu Titu staviti na Trg golootočkih žrtava – kao konkretni, ne samo simbolički čin novog poniženja žrtava i cijelog društva? Možda će tu dodati i spomenik Pirciju Biroliju, kao znak nekakve „okrenutosti ka Zapadu“?)
Taj test omogućava i da neke ljude koji djeluju kao vrlo fine, osjetljive i osjećajne persone vidimo u drugom obliku. To su oni Sartrovi likovi Žil i Džim, o kojima govori Kiš, ali i ne samo oni. To su i ljudi koji, inače, vole, recimo, Boba Dilana, Murakamija, Selimovića, Pamuka, Bergmana, Almodovara, Monea, ljudi sa kojima možemo razgovarati o Danteu, Džojsu, Čuang Ceu, Rembou, tolerantni i šarmantni u kafani, puni razumijevanja za sve manjine i gubitnike ovog svijeta, ali koji na sam pomen Države i Nacije dobijaju sasvim suprotan karakter, pa krenu da zastupaju ili opravdavaju šovinizam. Znam to, vidio sam mnogo puta, ali i dalje me zapanjuje ta transformacija. Ima, naravno, i onih koji sve to čine svjesno, i koji na tom klackanju grade karijere i ostvaruju privilegije. Jer, oni rade za sadašnju vlast, oni s njom dijele ciljeve, najčešće i metode. A kad su te metode očigledno prljave, suštinski im je drago da će ih primjenjivati vlast, a oni će tobože biti čisti. Tako, ti ližisahani (izraz iz „Gorskog vijenca“) neće braniti pravo ljudi da misle ili čak osjećaju suprotno od vladajućih struktura (recimo, o himni i o Sekuli Drljeviću). Naprotiv, oni će reći kako je namjera da se takvi ljudi kažnjavaju glupa zato što neće postići cilj da ti ljudi promijene identitet! To je, dakle, rad za vlast, podrška šovinizmu i ksenofobiji, perfidna i stalna, i podrazumijeva se da dio tog djelovanja jeste optuživanje drugih za kolaboracionizam. Ne, onaj ko ćuti na represiju, ili onaj ko je na bilo koji način relativizuje – to je šovinista, i on radi za vlast.
Nedavno su nas neki od tih samoproklamovanih slobodara s ponosom podsjetili kako su devedesetih, u jeku te „velikosrpske represije“, došli ispred Skupštine, skinuli zvaničnu zastavu i postavili novu. Šta bi se desilo kad bi sada neko pokušao ili i učinio to isto? Da li bi ti ljudi branili drugoga koji radi što i nekad oni, ili bi tražili zatvor, izgon, paljenje knjiga, novi Goli otok? Možda bi rekli da treba da se bavimo „frižiderom“? Možda bi nas ubjeđivali da treba da volimo ono što ne možemo i nećemo da volimo?
Ili, recimo: da li pravo na mišljenje i izražavanje, kao primjer za sve ostale, mora da važi za nekoga ko je pisac, akademik, ili za profesora univerziteta? Kakva je država koja brani ulazak nekome samo zbog delikta mišljenja? Ko padne na tom testu, ne može mu se vjerovati, nikad više. Ko podržava zabrane, ili ko bi možda htio još rigoroznije kazne i teror, to je fašista. Isto važi kada neko počne da petlja i da mijenja temu. A ako uvijek ćuti o takvim problemima, to je kukavica i oportunista, i ima isti učinak kao šovinisti.
Mnogo je nesrećno naše društvo. Jedini način da se počnemo kretati ka slobodi i sreći za cijelu zajednicu jeste da se sjetimo osnovnih principa i da te principe branimo, uvijek i po svaku cijenu, i da svako ko traži osnovna prava, i osvoji ta prava, te da mu ih niko nikad ne smije osporiti. Sve drugo je nesreća i ropstvo. A mi treba da budemo ljudi, ne robovi.