-Piše: Borivoje Ćetković
Zaista je u današnje vrijeme teško govoriti o jugoslovenskoj ideji i ujedinjenju 1918. godine – negiraju se i Jugoslavija i sama ideja o njoj. Jugoslavija je (namjerno ne pišem bivša, jer je i Austro-Ugarska monarhija nestala, pa je ne nazivaju bivšom), nazvana „tamnicom hrvatskog naroda”, „velikom zabludom srpskog naroda”, a od Zagreba preko Sarajeva do Podgorice uzvikuje se: „Nikad više 1918. godina”.
Zagovornici zatiranja jugoslovenske države, priznali to ili ne, ne mogu poreći da je ona bila najbolji državni okvir za sve njene narode i nacionalne manjine. Decenijama je objedinjavala brojne narode Balkanskog poluostrva i mogla je biti po svojoj multietičnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti uzor za EU. Ova druga Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika, prema riječima Janka Pleterskog, istaknutog jugoslovenskog i slovenačkog istoričara, „bila je ne samo država, nego i mnogo više od toga – bila je način življenja”.
I takva kakva je bila sa svojim slabostima i nedostacima (prije svih antagonizirani srpsko-hrvatski odnosi u čitavom periodu od 1918. do njenog razbijanja krajem devedesetih godina, klasno i nacionalno ugnjetavanje, kult ličnosti, progon političkih neistomišljenika, odsustvo političkih i intelektualnih sloboda, diktatura partijskog saveznog državnog vrha, a u kasnijem periodu svemoć republičkih birokratskih političkih „elita”, neodgovorno zaduživanje u inostranstvu), Jugoslavija je bila značajan međunarodni faktor. To se, međutim, ne može reći za današnje „suverene” države tzv. regiona, odnosno zapadnog Balkana (kako su nas krstili svjetski moćnici) koje su, u stvari, periferija svjetskog kapitalizma, odnosno neokolonijalni protektorati, potpuno zavisni od velikih sila i EU.
Nijedna od tih novih suverenih državica nema stvarne nezavisnosti i državnog subjektiviteta. Države nastale razbijanjem Jugoslavije odbacile su i njenu politiku nesvrstanosti – svrstale su se, osim Srbije, u agresivni, vojni neoimperijalistički NATO.
Za kritičko razmišljanje nije preporučljivo zaključivanje po analogiji, ali se nameće zaključak da EU ima odnos prema zemljama „zapadnog Balkana”, kao što je nekada Austro-Ugarska imala prema Srbiji.
Povodom austrougarske aneksije Bosne i Hercergovine Stojan Novaković u razgovoru sa urednikom časopisa „Pesster Looyd”, vođen 1908. godine povodom stanja u Srbiji stvorenog nakon ovog zločinačkog čina, dao je izjavu koja po svojoj dalekovidosti zaslužuje divljenje – podstiče na razmišljanje da prošlost uveliko živi u našoj sadašnjosti.
„Prvi utisak toga događaja na balkanske narode”, izjavio je veliki srpski istoričar, filolog, državnik, diplomata, „u tome što je on ubio u njih svaku veru u pravičnost evropskih velikih sila i u snagu međunarodnih ugovora i odredaba. Kad god smo se mi na Balkanu makli da štogod uradimo za prirodna prava svoje narodnosti, za svoj opostanak, protiv očite ili krvave nepravde, dizala se na nas vika sa opomenama: da kvarimo red, da treba da sačekamo intervenciju Evrope, da valja da smo pokorni međunarodnom ugovornom pravu, da će se po strpljenju, po umerenosti, pokornosti, volji Evrope ceniti naša zrelost i po tome određivati nagrada ili prizrenje (Pod. B.Ć.). Mi zreliji i obrazovaniji osedeli smo učeći narod na tu evropsku mudrost. Najedanput je najnovijim austrijskim postupkom, samovlasnim u svakom pogledu, sve to zbrisano. U nas više ne može biti vere u evropski moral. Mi ne znamo kako da utišamo uzbunjen svet”.
Mnogo toga se ponovilo: svjetski silnici opet postavljaju uslove, traže strpljenje i pokornost – vratili su nas unazad u vrijeme Berlinskog kongresa (1878).
SAD i EU u odnosu prema nama nijesu izmislili ništa novo, staru evropsku matricu samo su reciklirali – i dalje moramo biti pokorni njihovim nalozima. A i sami im omogućavamo da budemo njihove sluge – između sebe kopamo rovove, oživljavamo prošlost koja nije za pominjanje, od koje treba da smo daleko „nekoliko svjetlosnih godina”, tragamo za korijenima i mitovima, ličnostima i događajima koji su nas u istoriji razdvajali i sukobljavali. Desničarske ideologije i govor mržnje osvojili su javnu scenu, a Brisel i Vašington ćute i ne reaguju.
(Nastaviće se)