-Piše: Borivoje Ćetković
Jugoslavija je osnovana 1.12.1918. godine proglašenjem ujedinjenja južnoslovenskih naroda u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Prihvatam mišljenje istoričara koji drže da je do kasnog stvaranja zajedničke države došlo usljed istorijskog razvoja Južnih Slovena – vjekovima su bili izloženi napadima stranih osvajača. A napadali su nas mnogi sa svih strana: Vizantija, Franci, Venecija, Ugarska, Turska, Austrija, Njemačka i dr. Osvajanjem teritorija na kojima su živjeli južnoslovenski narodi, neprijatelji su ih razdvajali i raspirivali njihove međusobne antagonizme, držeći se devize divide et impera (zavadi i vladaj).
U tome su im pomagali i oni sami – od dolaska na Balkansko poluostrvo rijetki su periodi kada su pokazali smisao i sposobnost stvaranja većih državnih cjelina. Proces stvaranja državnih organizacija u južnoslovenskim zemljama od Slovenije do Makedonije, započet već u 8. vijeku, doveo je do stvaranja nekoliko snažnih državnih tvorevina. Istoričari navode Hrvatsku za vrijeme vlade Tomislava i Petra Krešimira (10. i 11. vijek), zatim Makedoniju u doba Samuila (976–1014) koja je obuhvatala makedonske Slovene, Srbe i djelimično Hrvate. U 13. do polovine 14. stoljeća postoji moćna srpska država Nemanjića, koja je na vrhuncu svoje moći za vrijeme vladavine cara Dušana obuhvatala gotovo dvije trećine Balkanskog poluostrva. I Bosna je bila moćna država krajem 14. vijeka u vrijeme Tvrtkove vladavine – „Kralja Srba, Bosne, Primorja, Dalmacije, Hrvata”...
Političke „elite” u bivšim jugoslovenskim republikama prema ovim državnim tvorevinama ne odnose se kritički, racionalno. Harizmatski, mitski odnos prema pomenutim državama čini njihovu istorijsku svijest, uzetu za osnovu tekuće politike. Uporno se traga za što dubljim korijenima vlastite državnosti koji treba da potkrijepe aktuelnu „suverenost” i „samobitnost” državica-poluprotektorata nastalih razbijanjem SFRJ. Svjedoci smo do sada neviđene revizije istorijske prošlosti – medijskom scenom ovladali su mitologizovana svijest i razni oblici konzervativnog mišljenja. Principi odgovornog, samostalnog, kritičkog mišljenja su potisnuti i potpuno marginalizovani.
Kobnu ulogu u razdvajanju južnoslovenskih naroda imao je i crkveni raskol između Rima i Vizantije.
„Po nesreći primanje hrišćanstva u Srba i Hrvata”, pisao je Stojan Novaković, „nije išlo sa jedne strane. Zavađena rođena braća – jedni su pošli u pravoslavne, a drugi u katolike, jedni ka Grcima, a drugi ka Latinima, bez obzira na to što su im ovi oboji podjednako bili tuđi i neprijatelji”. Jedinstvo Južnih Slovena vjekovima su onemogućavali naši neprijatelji – nakon turskih osvajanja turska država i Austrija razdvajaju nas na osnovu vjerske pripadnosti. Mada su brojne istorijske oklnosti, u kojima je nasilje bilo bitan faktor razdvajanja južnoslovenskih naroda, ipak kod njih nije iščezla svijest o zajedničkoj pripadnosti. Ogledalo se to i u djelovanju u nizu socijalno-političkih i kulturnih pokreta i djelovanju pisaca, počevši od 16. vijeka koji su težili okupljanju južnoslovenskih naroda. Snažan podsticaj oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slovena, saglasni su istoričari, dali su Prvi i Drigi srpski ustanak – značajno su doprinijeli nastanku ilirskog pokreta.
Istorija jugoslovenske ideje je duga i potiče od Juraja Križanića (1618–1683), pisca i političara koji je bio najraniji ideolog južnoslovenskog jedinstva i slovenske povezanosti. Spas za slovenske narode, njihovo oslobođenje, Križanić je vidio u reformisanoj Rusiji – ona je brana njemačkom osvajanju. Veliki zagovornik južnoslovenskog jedinstva zalagao se za ujedinjenje pravoslavne i katoličke crkve, budući da se raskol među njima štetno odrazio osobito na slovenske narode.
Pomenimo i ilirski pokret koji je blizu dva vijeka poslije Križanića zastupao jugoslovensku ideju, i polazio od pogrešne pretpostavke da su svi Južni Sloveni potomci nekadašnjih Ilira. Cilj pokreta je bio: narod jedinstven porijeklom, a istorijom razdvojen, trebalo je kulturno zbližiti a zatim politički ujediniti.
„Politička misao jugoslovenskih naroda u 19. i početkom 20. vijeka”, prema Branku Petranoviću” približavala se ideji jugoslovenske federacije ili balkanske federacije. Program ujedinjene Slovenije iz 1848. polazio je od jugoslovenske federacije u kojoj bi se našle Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Jugoslovenski kongres održan u Ljubljani decembra 1870. izneo je ideju trijalističkog preuređenja Austro-Ugarske. Program federativne jugoslovenske države predlagao je Josipu Juraju Štrosmajeru 1867. i Ilija Garašanin, predsednik srpske vlade. Za federativno unutrašnje uređenje izjasnila se Tivolska konferencija jugoslovenske socijaldemokratije, Kruševska republika, članovi makedonske kolonije u Rusji 1915. Ivan Cankar je 1913. izneo ideju o jugoslovenskoj federaciji. (Petranović, Istorija Jugoslavije 1918–1988, Prva knjiga, Nolit,1988. str. 4)
(Nastaviće se)