Slikar
Pero Nikčević juče je priredio performans u podgoričkoj knjižari „Obodsko slovo”, u Atlas Kapital Plazi, slikajući retrospektivu svog života, a ujedno odao je počast nedavno preminulom slikaru Urošu Toškoviću.
– Došao sam u Pariz 1976. godine, a Uroš ga je tada napuštao... Trebalo mi je 10 godina da pustim žile u Francuskoj. Kad se vratio bio je na mojoj prvoj izložbi u Nikšiću i skrenuo je pažnju na moj ciklus iz Pariza koji sam donio, a ne na slike koje ovdje radim. Mislio sam da se neće u Crnoj Gori zadržati, već da će se vratiti u Pariz. Jednom prilikom, smo se tamo sreli...– evocirao je Nikčević sjećanje na kolegu, likovnog umjetnika.
Juče, u susretu sa njim otkriva nam da monografija ipak ne pokriva sva njegova (o)sjećanja, pa danas kroz ove crteže putuje kroz zavičaj... Sa trskom u ruci, na čijem je kraju pričvrstio flomaster, iscrtavao je prizore različitih motiva po hamerima prilijepljenim za izlog knjižare. Prvobitnu zamisao da crta na 30 metara kvadratnih, omeo je vjetar...
– Koristim trsku da ne bih precizno crtao i ulazio u detalje. Da bih evocirao ono što je kao u polusnu. Ovdje je oslikan moj život u armiji u Zagrebu, kad sam bio u Amsterdamu mlad, pa se vratio u Jugoslaviju i ponovo u Pariz koji me i dalje drži.
Dado Đurić je bio snalažljiviji za razliku od Uroša koji je bio iz krša. I ja, na neki način, imam prepreku. To je Uroša odbilo od Pariza, a meni pravi napore da opstanem. Žao mi je što se Uroš nije bavio velikim formatom. Imao je jak kulturni naboj. Vinsent van Gog mi je bio uzor, jer sam se sa 16 godina tome posvetio... Nisam poludio od njega, čak osjećam da sam se na neki lijep način lansirao pored njega. Kad se vratim u Pariz planiram da vidim Van Goga u tri dimenzije. To sam čuvao, treba biti spreman ući u prostoriju u kojoj nema nijednog originala, ali zahvaljujući elektronskoj tehnologiji možemo da ulazimo u njegova platna. To je za mene novi izazov – otkriva Nikčević.
D. LjUCOVIĆ
On će još dugo da živi– Uroš je uvijek govorio u alegorijama, bio je mudar, ličio je na nekog ko je pomalo „otkačen”, a on je zapravo to bio na genijalan način... Sa Urošem sam se malo viđao, ali prava vizija njega je njegov duh, a ne ono kako je izgledao i šta je pričao. Nedavno sam bio na jednoj izložbi i sreo sam ljude koji su stariji od mene, njegova generacija... Kad sam rekao da sam iz Crne Gore oni su se sjetili Uroša i lijepo su govorili o njemu. Čak su me pitali da li je živ, a ja sam im odgovorio kako da ne, on će još dugo da živi... Nažalost, u međuvremenu sam saznao da je preminuo – kaže Nikčević.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
