Kralj Milan je crkvenim vlastima podnio zahtjev za razvod braka, ali je bio spreman da odustane ako kraljica Natalija pristane na sporazum po kom bi ona boravila sa sinom u Njemačkoj do njegovog punoljetstva i za to vrijeme ne bi dolazila u Srbiju. Kraljica nije pristala, jer nije vjerovala u iskrenost predloga. Ministar vojni Kosta Protić, kraljev emisar, otputovao je u Vizbaden sa zadatkom da kraljicu primora da se pokori. Protić je bio ovlašćen da se, u slučaju potrebe, posluži prijetnjom da će, ako ne prihvati ponuđeni sporazum, kraljici sin biti oduzet silom, a razvod obavljen po svaku cijenu. Nije, dakle, postojao plan o otmici kraljevića. Protić je pokušao da na lijep način kraljevića odvede ocu, sa kojim je trebalo da provede ljeto, a da ga potom vrati majci. Smatrajući da bi muž mogao docnije da je ucjenjuje prijetnjama da će uzeti dijete, kraljica je bila nepopustljiva. Izaslanik se motao oko kuće u kojoj je stanovala sa kraljevićem skoro dvije nedjelje. Dešavanja u Vizbadenu su veoma uznemirila njemačku javnost. Stvari su izmakle kontroli i umiješala se njemačka policija, koja je upotrijebila represivne mjere. Njemački kancelar Bizmark je izgubio strpljenje i na margini izvještaja iz Beograda od 11. jula zapisao: „Sve protjerati!“ Naredbu je uputio ministru unutrašnjih djela. Prestolonalednik, kraljica i general Protić „umoljeni“ su da napuste Njemačku, a zapravo su svi protjerani 13. jula 1888. Kraljević je sa guvernerom Dokićem, u pratnji srpskih oficira i generala Protića, napustio Njemačku nešto poslije podneva, a kraljica sedam sati kasnije.

Otac je 4. avgusta odveo sina u Glajhenberg, a ministrima je zapovijedio da riješe bračnu parnicu, jer nije imao namjeru da se vrati dok se ta stvar ne okonča. U međuvremenu, kraljica je poslala odgovor na tužbu, čime je otvoren mučan tromjesečni spor, okončan 24. oktobra 1888. razvodom. Za to vrijeme kraljević je bio sa ocem, što u Glajhenbergu, što u Toblahu i Beču. Iz njegove prepiske sa majkom ne može se vidjeti niti osjetiti njegovo stvarno psihičko stanje. Pisao je majci kao da se ništa neobično oko njega nije dešavalo, a ona ga je zasipala pismima ispunjenim sumnjom da otac namjerava da ih razdvoji i strahovanjima da će je sin zaboraviti. Kraljević je demantovao njene crne slutnje i uvjeravao ju je da ne treba da sumnja u ogromnu ljubav koju osjeća prema njoj, niti da pomišlja da je ikada može zaboraviti. Svoje uvjeravanje je potkrepljivao činjenicom da mu otac lično donosi poštu svakog jutra i da mu adresira sva pisma koja joj šalje. Sin se nadao skorom viđenju sa majkom, što znači da nije najbolje razumio kakve je prirode sukob između roditelja i koliko je ozbiljan. Njegova pisma su kratka, ali vrlo razdragana i nježna. Pisana su francuskim jezikom, vrlo čitko i pedantno. Istina, nije pretjerano volio da piše i majka ga je s vremena na vrijeme podsjećala. Sažeto je izvještavao majku da je dobro, da dane provodi u obilasku okoline, jahanju, te u dugim šetnjama sa ocem. U septembru su došli u Glajhenberg profesori iz Beograda. Držali su mu časove svakog jutra od devet do jedanaest i uveče od pet do šest sati. Na putu u Toblah i Abaciju, do 20. oktobra 1888, Jovan Đorđević je kraljeviću predavao sve predmete. Otac je išao u lov, a on bi poslije popodnevnih časova šetao u bašti restorana. Večeri su bile rezervisane za odlazak u pozorište. Pisma majci bi obično završavao sa „grlim te svim srcem“, ili „grlim te svojom ljubavlju“, „puno te volim“. Nikada nije zaboravljao da majci čestita imendan ili rođendan. Stalno se sjećao lijepih trenutaka koje su provodili udvoje prije rastanka.

Kada se u oktobru 1888. vratio u Beograd, njegov radni dan je tekao ustaljenim ritmom. Ustajao je u pola sedam ujutru, doručkovao i obnavljao gradivo za školu. Časove je imao do jedanaest sati. Zatim je išao na jahanje, a po povratku, ako je otac bio zauzet, on bi ručao sam i s ađutantom odigrao partiju kroketa. Poslije podne ponovo je išao na časove od tri do pet. Do šest bi još jednom pregledao pređeno gradivo, a zatim bi se odmarao do večere koja je služena u osam sati. U popodnevnim časovima kraljević je sa profesorom vježbao na klaviru, crtao i radio gimnastiku.

Na prvi pogled, uhodana i skladna dvorska atmosfera trebalo je da na kraljevića djeluje smirujuće poslije stresova koji su obilježili njegov život tokom burnog ljeta 1888. godine. Nažalost, takav mir je bio samo zatišje pred buru. Kralj Milan je uveliko pripremao teren da napusti presto i da ga preda nejakom dvanaestogodišnjem sinu.

Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---