- Piše: Borivoje Ćetković
Žene, a ko bi drugi, spriječile su upad u Skupštinu Beograda- gradske sekretarke, vijećnice i predstavnice prestoničke vlasti živim zidom zaustavile su jurišnike Saveza za Srbiju. Došlo je i do incidenata, prijetili su ženama, vrijeđali ih, ali sve je bilo uzalud- napad nasilnika bio je odbijen.
Vučić im je odao dužno priznanje i „beskrajnu zahvalnost”- „pokazale su nam put slobode i kako se (treba)boriti protiv fašizma”. Među agresivnim čelnicima SZS-a barjačio je
Boško Obradović, lider Dveri, uz čije ime režimski mediji obavezno dodaju da je srpski fašista i ljotićevac. I gle čuda: Obradović ne haje mnogo kada ga nazovu fašistom - ne daje ni pet para. I nije stvar samo u desničarskim shvatanjima i sistemu vrijednosti lidera Dveri, već i u odnosu samog društva prema fašizmu. Kulturni model prema fašizmu i fašističkoj ideologiji, koji je u Srbiji postojao sve do rušenja
Miloševića oktobra 2000., u kontunuitetu je urušavan-brisano je jasno razgraničenje između narodnooslobodilačke, antifašističke borbe i kolaboracije s okupatorima. Fašizam je, dakle, kao jedna od najzločinačkijih ideologija koja je ubila milione nevinih ljudi, izgubio svoje pravo značenje. Obradovića ne uznemirava ni njegovo idejno povezivanje sa D
imitrijem Ljotićem, plitičarem koji je 1935. osnovao Jugoslovenski pokret Zbor (zabranjen 1940.), koji je propagirao fašističke ideje korporativne države, a nakon okupacije 1941. sarađuje sa Njemcima i organizuje posebne oružane formacije u borbi protiv NOP.
Na društvenim mrežama ne samo u Srbiji, već i na ostalim jugoslovenskim prostorima ima mnogo ostrašćenih komentara kojima je zajedničko negiranje svega što je bilo časno u prošlosti. I u brojnim tabloidima današnje Srbije, kao nekada u kvislinškoj štampi iz 1942.- 1943. veličaju se kolaboracionisti- traži se opravdanje za izdaju, za saradnju sa nacistima. U Evropi u cjelini raste novi nacionalizam, neki novi fašizam. U Italiji se otvoreno koketira sa fašizmom. Zaboravlja se kako je fašizam 1922. praktično došao na vlast.
Zasad, kako stvari stoje u Srbiji, neumorni Boško Obradović, s obzirom na broj sledbenika, neće moći da krene iz Čačka i da uz pomoć
Đilasa, Jeremića, Trifunovića zauzme Beograd na juriš. SzS najavljuje radikalizaciju protesta- prijeti se blokadom autoputeva. Vučić uzvraća da tako nešto neće dozvoliti i da će država spriječiti svaki pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti. Nasilne, nemile, tužne scene sukoba vlasti i opozicije postale su dio stvarnosti političkog života Srbije. Opozicija optužuje vlast, Vučića i
Dačića, da su preuzeli njihov evropski put Srbije, da su svojom političkom evolucijom napustili programska načela partija kojima su nekada pripadali. I u vrhu vlasti našli su se nekadašnji istaknuti dosovci. Jedan od takvih je i
Goran Vesić, političar- preletač, paradigmatičan za mnoge njegove sadašnje kolege u SNS- u - bivši istaknuti aktivista Demokratske stranke našao se zajedno u najužem rukovodstvu sa nekadašnjim radikalima. Da takvi političari iritiraju građane u to ne treba sumnjati, kao što ih i sam Vučić motiviše da idu na ulice upotrebom pogrdnih pojmova kada govori o opozicionim liderima i njihovim upornim ponavljanjem. Jer, i u obraćanju drugima važi pravilo dramske umjetnosti: ako se stalno ponavlja ista rečenica kralja
Lira, onda nema predstave. A u ponavljanju istog Vučić je odavno izgubio mjeru.
.