- Piše: Borivoje Ćetković

Žene, a ko bi drugi, spriječile su upad u Skupštinu Beograda- gradske sekretarke, vijećnice i predstavnice prestoničke vlasti živim zidom zaustavile su jurišnike Saveza za Srbiju. Došlo je i do incidenata, prijetili su ženama, vrijeđali ih, ali sve je bilo uzalud- napad nasilnika bio je odbijen. Vučić im je odao dužno priznanje i „beskrajnu zahvalnost”- „pokazale su nam put slobode i kako se (treba)boriti protiv fašizma”. Među agresivnim čelnicima SZS-a barjačio je Boško Obradović, lider Dveri, uz čije ime režimski mediji obavezno dodaju da je srpski fašista i ljotićevac. I gle čuda: Obradović ne haje mnogo kada ga nazovu fašistom - ne daje ni pet para. I nije stvar samo u desničarskim shvatanjima i sistemu vrijednosti lidera Dveri, već i u odnosu samog društva prema fašizmu. Kulturni model prema fašizmu i fašističkoj ideologiji, koji je u Srbiji postojao sve do rušenja Miloševića oktobra 2000., u kontunuitetu je urušavan-brisano je jasno razgraničenje između narodnooslobodilačke, antifašističke borbe i kolaboracije s okupatorima. Fašizam je, dakle, kao jedna od najzločinačkijih ideologija koja je ubila milione nevinih ljudi, izgubio svoje pravo značenje. Obradovića ne uznemirava ni njegovo idejno povezivanje sa Dimitrijem Ljotićem, plitičarem koji je 1935. osnovao Jugoslovenski pokret Zbor (zabranjen 1940.), koji je propagirao fašističke ideje korporativne države, a nakon okupacije 1941. sarađuje sa Njemcima i organizuje posebne oružane formacije u borbi protiv NOP.

Na društvenim mrežama ne samo u Srbiji, već i na ostalim jugoslovenskim prostorima ima mnogo ostrašćenih komentara kojima je zajedničko negiranje svega što je bilo časno u prošlosti. I u brojnim tabloidima današnje Srbije, kao nekada u kvislinškoj štampi iz 1942.- 1943. veličaju se kolaboracionisti- traži se opravdanje za izdaju, za saradnju sa nacistima. U Evropi u cjelini raste novi nacionalizam, neki novi fašizam. U Italiji se otvoreno koketira sa fašizmom. Zaboravlja se kako je fašizam 1922. praktično došao na vlast.

Zasad, kako stvari stoje u Srbiji, neumorni Boško Obradović, s obzirom na broj sledbenika, neće moći da krene iz Čačka i da uz pomoć Đilasa, Jeremića, Trifunovića zauzme Beograd na juriš. SzS najavljuje radikalizaciju protesta- prijeti se blokadom autoputeva. Vučić uzvraća da tako nešto neće dozvoliti i da će država spriječiti svaki pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti. Nasilne, nemile, tužne scene sukoba vlasti i opozicije postale su dio stvarnosti političkog života Srbije. Opozicija optužuje vlast, Vučića i Dačića, da su preuzeli njihov evropski put Srbije, da su svojom političkom evolucijom napustili programska načela partija kojima su nekada pripadali. I u vrhu vlasti našli su se nekadašnji istaknuti dosovci. Jedan od takvih je i Goran Vesić, političar- preletač, paradigmatičan za mnoge njegove sadašnje kolege u SNS- u - bivši istaknuti aktivista Demokratske stranke našao se zajedno u najužem rukovodstvu sa nekadašnjim radikalima. Da takvi političari iritiraju građane u to ne treba sumnjati, kao što ih i sam Vučić motiviše da idu na ulice upotrebom pogrdnih pojmova kada govori o opozicionim liderima i njihovim upornim ponavljanjem. Jer, i u obraćanju drugima važi pravilo dramske umjetnosti: ako se stalno ponavlja ista rečenica kralja Lira, onda nema predstave. A u ponavljanju istog Vučić je odavno izgubio mjeru.







.

---