Nova knjiga poezije
Ilije Lakušića „Krvava katedra”, nedavno je ugledala svjetlo dana u izdanju Udruženja književnika Crne Gore i Srpskog narodnog vijeća Crne Gore. Recenzent knjige je pjesnikinja
Milica Bakrač.
„U čudesnoj 'Krvavoj katedri' kazano je sve ono što je nužno da se kaže danas, u ime odbrane Njegoševog djela, naglas, u Njegoševoj Crnoj Gori. Nažalost, one druge katedre, iza kojih se govori studentima ili đacima, srpskim pjesnicima su nedostupne. One su 'zauzete'. Zato je Lakušić, kao znalac gorskog i lučinog vremena i tumač malih Šćepana, koji se pojavljuju odnekud nenadano, odabrao osoben pjesnički izraz. Njegova katedra je knjiga, pjesme su predavanja, odnosno časovi, stihovi su jasna objašnjenja, teorije, teze, fusnote, didaskalije...”, bilježi u pogovoru knjizi, između ostalog, pjesnikinja Milica Bakrač.
Ona dodaje da Lakušić zapisuje izgovarajući često riječi Svetoga Petra „sebi u bradu”, jer se svečeve riječi i izgovaraju tako, ponavljaju se, tihuju.
„Lakušićevo pjesničko prinošenje riječi, manastirskih zvona i njihove melodije, uziđivanje kamena u temelje svetinja, praznovanje Đurđevdana, Trojičindana, skupština, kola, glavara, igumana, kaluđera, pisama, očiju vidnih i slijepih, u snu, na javi, dok katkad bivaše potpuno sam, a češće 'među svima kao da je sam', stvorio je ovu knjigu. Katedra je krvava, ali čista, svijetla i naša, Ilijina lična i moja katedra, i kolektivna katedra – ako je prihvati čovjek i čovječuljak, može samo na dobro da im posluži. Iz Katedre se sije znanje. Prihvata se nauk. Žanje se naravoučenije”, bilježi recenzentkinja Milica Bakrač, u tekstu naslovljenom „Ilija Lakušić – Pjesnik koji se zacetinjio i zalovćenio”.
Ona se osvrće i na prethodnu Lakušićevu zbirku.
„Život mi se zacetinjio – naslov je jedne pjesme Ilije Lakušića u novoj knjizi nesvakidašnjeg naziva: očinskog, bratskog, pobožnog, bogougodnog, njegoševskog, petrovskog i petrovićevskog, nebeskog. Naslov „Manastirski sinovi” je i metafora i simbol za ovu zemlju u kojoj se vjekovima „zvonima dozivamo” a sa „tri prsta sakupljamo i šljivu i krompir” i svako dobro od Boga. Velika je radost dobiti na dar i čitati ovakvu knjigu u danima kada se navršava 170 godina od izlaska iz štampe Njegoševog 'Gorskog vijenca'. Moj prvi susret sa ovim djelom asocirao me na to, da će naši potomci, nekad, sigurno obilježavati jubileje 'Manastirskih sinova'. Zašto? Ilija Lakušić je zapisao: 'Čitao sam i prsi nadimao Lovćenom, podnebesnim oltarom'. Onaj ko Lovćenom diše i iznova zapisuje, kako to čini pjesnik Lakušić: i Carev laz, i Vučji do, i Fundinu, i Lesendro, i Cetinje, i Jevropu, i Rusiju – poštujući pri tom i slaveći „Školu visoke ćirilice” i biblijski zapis, da je „početak mudrosti Strah Gospodnji” – takav pjesnik istinski „preliva svoja slova u kuršume” da bi njima branio i odbranio svoje Ime, Rod i Pjesmu”, bilježi ona.
A.Ć.
)){kind=small}
