Zdravim stilom življenja, načinom ishrane i korišćenjem slobodnog vremena za boravak u prirodi, te porodičnim poslom proizvodnje zdrave veganske hrane, braća Aleksandar Saša i Milorad Mišo Belić, Ukrajinci porijeklom iz Crne Gore, lijep su primjer kako može da se radi ono što se voli, uz plemenitu viziju da i drugi ljudi nauče da žive zdravo. Kroz četiri generacije oni su od Ukrajine do Crne Gore zaokružili priču svojih predaka Mijuškovića iz Nikšića (po majci Jeleni), zasnivajući porodice i dom na poluostrvu Luštica, a razvijajući ugostiteljski posao u Budvi. U svom restoranu proizvode i služe vegansku hranu po receptima iz cijelog svijeta, mijenjajući tako navike svojih sugrađana u smislu prelaska sa ishrane životinjskog na onu biljnog porijekla. Kao članovi Kluba zdravlja Boka, redovni su u izletima u prirodi, kakva je bila i šetnja Jegorovim putem do Carskog sela poviše Svetog Stefana prošle nedjelje.
Saša i njegova majka Jelena dugo su radili kao turistički vodiči, a Jelena je odavno bila vegetarijanka i nastojala da i sinove privoli na taj režim ishrane. To joj je pošlo za rukom kada joj je u kuću došla snaha Lejla, koja odlično kuva, i voli da eksperimentiše sa biljem u spremanju jela za cijelu porodicu. Za svoje četvoro mališana za doručak najčešće sprema njima omiljeni puding od prosa pun vitamina, koji se lako vari i daje energiju. Hljeb prave beskvasno, od „kisjelog tijesta”, a u restoranu, pak, služe se specijaliteti po receptima iz cijeloga svijeta, brižljivo sakupljanim godinama, a koje sprema cijela ekipa kulinara iz Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. U ponudi je oko 30 slatkih i nešto manje slanih veganskih proizvoda, u čijem spremanju jedino koriste med kao produkt životinjskog porijekla. Svakoga dana zastupljena je neka od nacionalnih kuhinja: danas imaju „funćozu” – azijsku kuhinju iz Koreje, pirinčane pašte sa dinstanim povrćem, pire-supu od bundeve, sjutra mediteransku kuhinju, preksjutra jela Bliskog Istoka (falafel, izraelski kotleti od leblebije), a zastupljeni su i veganski specijaliteti latino-američke, postsovjetsko-ruske i evropske kuhinje, pa se tu mogu naći i crvena čorba od cvekle i krem supa od karfiola.
– Radeći u turizmu shvatili smo da gosti, stranci, koji dođu ovdje sa veganskim stilom života, ne mogu to da pronađu. U restoranima u Crnoj Gori imate svježu salatu, grilovano povrće, grilovani krompir i na tome se završava, manje-više. To smo vidjeli kao mogućnost za porodični posao, te smo polako krenuli sa proizvodnjom, a onda smo u maju 2018. godine otvorili ovaj mali lokal. Godinu i po dana poslije otvaranja, danas su naši klijenti uglavnom lokalni stanovnici, bez obzira što je puno gostiju i van sezone. Imamo svoju proizvodnu liniju i sve što vidite u radnji je potpuno naša proizvodnja. U novembru planiramo otvaranje restorana u Podgorici, najavljuje Saša Belić i ističe da ne preprodaju gotovu hranu, već prave sopstvene specijalitete od sastojaka koje kupuju u inostranstvu – 100 posto organsku soju, od koje prave sojino mlijeko koje se koristi za pravljenje kolača, takođe i tofu sir, jako popularan pogotovu u vrijeme posta. Od soje prave i „viršle, „kobasice”, koje preporučuju ljudima u prelaznoj fazi iz mesne u biljnu ishranu. Rogač je jako popularan na primorju, a Belići ga nabaljaju u prahu i koriste kao zamjenu za kakao prah, koji, objašnjavaju nam, nadražuje želudac.
– Cilj nam je da u skoroj budućnosti u ponudu uvrstimo još desetak proizvoda, pravićemo svoje sirove integralne pahuljice od cijeloga zrna. Postoje zdrave zamjene za šećer – sirup od urme, koju nabavljamo iz Irana, stevija, kokosov šećer, ali njih u Crnoj Gori možete naći po jako visokim cijenama. Namjera nam je da ovo što proizvodimo bude pristupačno za bilo kog potrošača, jer sopstvenom preradom ovih sirovina mi smanjujemo cijenu naših specijaliteta, kaže Saša i dodaje da im nije primarni cilj zarada već i edukacija. U svom restoranu organizuju besplatne kulinarske radionice za građane, dolazi im puno roditelja sa djecom, koju uključuju u pripremu jednostavnih kaša, pudinga od sjemena čia, pudinga od prosa... Kaže da djeca uživaju kada to prave.
– Sama hrana ne mora da znači zdrav način života, jer pretjeranost - krajnost u zdravoj ishrani vodi ka nezdravim navikama, to mora biti u kompleksu: fizička aktivnost, zdrava hrana, voda, sunce, kretanje i aktivnosti u prirodi - poručuje Saša Belić.
M.D.Popović

Kako su se vratili korijenima
– Po majci Jeleni smo porijeklom Crnogorci, moj pradeda Đorđe Mijušković iz Nikšića otišao je sa braćom i sestrom u vrijeme Kralja Nikole na školovanje u Kijev. U vrijeme komunizma braća su tamo ostala, a sestra Ruža se vratila u Nikšić. Nije se udavala da bi sačuvala imanje za svoju braću i nakon Drugog svjetskog rata pošla je da traži braću preko Crvenog krsta i našla ih u Sovjetskom savezu, u Ukrajini u Lavovu, blizu poljske granice, gdje smo i mi živjeli. Moj djed Oleg Mijušković je održavao veze sa domovinom i majka Jelena kao dijete od tri godine počinje da dolazi u Crnu Goru. Pošto je otac bio vojno lice, pa je putovao po velikoj državi SSSR, rođen sam 1985. godine u Rusiji na kineskoj granici, čak sam i krenuo u prvi razred osnovne škole u Nikšiću 1992, ali smo se zbog rata morali da se vratimo u Lavov kod babe i dede.
Povremeno smo dolazili ovdje na ljetovanje, a počeo sam da radim u Crnoj Gori 2002. godine, paralelno sa studijama menadžmenta u Lavovu, uz to trenirajući rukomet. Preko zime smo živjeli u Ukrajini, a ljeti smo ovdje sezonski radili. Preselio sam se ovdje 2009. godine, kad sam se oženio Lejlom, takođe iz miješane porodice (otac iz Azejberdžana, mama iz Ukrajine). Kupili smo nedovršenu kuću na Luštici, jer smo željeli da živimo u ruralnom okruženju i uselili se u nju 2012. Brat Mišo se oženio Ukrajinkom, doselio se ovdje i sva naša djeca, i njegova (četvorogodišnji David i jednogodišnji Robert) i moja (desetogodišnji Luka, Mihej, Dajana i jednoipogodišnji Darij), rođena su ovdje - ispričao nam je Saša.