-Piše: Borivoje Ćetković

Visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i bezbjednost Federika Mogerini organizovala je „radnu”, poslednju večeru s liderima državica Zapadnog Balkana, budući da se njen mandat na čelu evropske diplomatije završava 1. decembra. Na večeri su se našli Vučić, Tači, Zaev, naš gospodar i BiH trojka (Dodik, Komšić i Džaferović), dok je Rama bio odsutan zbog posjete Grčkoj. Da balkanskim liderima nije bilo do jela i do bilo kakvog rada, razumljivo je – večera je održana nakon poruke koju je EU, odnosno Makron uputio Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Bila je to jasna poruka upućena i ostalim zemljama kandidatima za prijem u EU- zaboravite na data obećanja. Dolazak zapadnobalkanskih vođa u Brisel, i sam čin pozdravljanja sa Mogerinijevom, zaslužuju poseban osvrt. Scena za pamćenje: ulaze jedan za drugim (kubacaju, narodski rečeno) dugajlije, saginju se što više mogu (što im, naravno, nije teško, naviknuti su na saginjanje pred svojim gazdama), da bi se rukovali sa visokom pedstavnicom Brisela, zahvalni za sve šta je za njihove državice uradila. Istina, ona se trudila koliko je mogla da pomogne zemljama Zapadnog Balkana na njihovom putu ka EU, ali ništa nije uradila. Svi su tamo gdje su bili i prije Mogerinijeve. Nezaboravan je i oproštaj: bilo je obostranog grljenja (po dva, odnosno tri puta, zavisno od vjerske i nacionalne pripadnosti lidera). Najsnažniji zagrljaj dobio je Zaev, a ima i zašto- EU ga je prevarila, prevela žednog preko vode. Poslije neuspjeha Sjeverne Makedonije i Albanije jasno je da zazasad nema ništa od strategije proširenja koju je Evropska komisija s Žan- Klod Junkerom na čelu usvojila 2018. a prema kojoj se Srbiji i Crnoj Gori davala šansa da postanu punopravne članice EU 2025. Nadanja da je atlantska prečica siguran put kojim se ide u EU nijesu se obistinila- ono što je bilo odlučujuće devedesetih - nebitno je 2019. godine. Šta će crnogorskom gospodaru titula lidera u regionu na putu ka EU, kada mora da čeka sa drugima dok ga ne pozovu? A kada će, ne zna se- prijem je odložen na neodređeno. Ne zna se ni šta ćemo dobiti ulaskom, zna se da besplatnog ručka više nema nigdje- na Zapadu ga nikada i nije bilo. Jedno se ipak zna: što daju na mostu, uzmu na ćupriji. Ali džaba – otrežnjenja nema. Poznato je kako se u Briselu odlučuje, ko se i kako pita- visoka birokratija je tu samo da sprovodi odluke moćnika. Vakat je da se shvati: odluke o prijemu donose se u centrima moći vodećih zemalja EU, a aminuje ih Vašington shodno svojim geostrateškim interesima.

Srpski predsjednik, za razliku od ostalih učesnika večere, bio je dosta sumnjičav prema Briselu, valjda je upamtio da je EU svoje pravo lice (tačnije rečeno njene vodeće zemlje, a Njemačka prije svih) pokazala u vrijeme razbijanja SFRJ, agresije na SR Jugoslaviju i otimanja Kosova i Metohije od Srbije.

Ostala družina ostaje na evroatlantskom putu: naš gospodar, Komšić, Džaferović, Zaev i Rama, dok Dodik, nekadašnji privrženik Vašingtona, slijedi Vučića. Da je Beograd pokazao i neke znake otrježnjenja od te nekadašnje velike opijenosti EU, govori i podatak da je samo nedelju dana nakon francuskog veta da se odbije početak pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić u Moskvi potpisala sporazum Srbije i Evroazijske ekonomske unije o slobodnoj trgovini.

Mogu li se „lideri“ okupljeni na briselskoj večeri okrenuti sami sebi (zasad jedino što im je ostalo), povećati regionalnu razmjenu, trgovinu i ekonomiju i poboljšati standard stanovništva? To je, međutim, nemoguće, jer je nacionalizam smetnja integracijama zemalja regiona- državica koje su trabant (satelit) zemlje. Nova geopolitička pomjeranja na ovom dijelu Balkana donijeće i promjene na bolje- od stanja kakvo je sada, ne može biti gore.

---