Jutros otvaram svoj fejZbuk nalog, kad tamo vesela mi družina a je zora svanula počela da objašnjava, polemiše, iznosi statistiku, romantiku, za i protiv podjelu, i vidim svima lijepo. Istini za volju moji fejsbuk drugari su sjajni likovi, pa ću ovu epizodu posvetiti njima. Neću pominjati imena, a ako se ko prepozna, ima pozdrav od mene. Jutros je jedan moj drugar pitao da li se pale bundeve trideset prvog ispred Hrama i da li će skočiti cijena istih pred praznik vještica, te poručio da puštimo đecu na mir da jedu slatko i slave taj dan. Sa druge strane, prijateljica je vidjela da je previše matriks bankara, namontiranih mama i zaista lijepo poručila, da opuste malo i ne prećeruju. Sa druge strane, jedni poručuju da se svaka ovca može popeti na vrh brda, ali da će ipak samo blejati.Srećom imam među prijateljima i mladih ljudi koji poručuju da hejtovanje nije kul i da ne treba iz dosade ili nekog trećeg razloga, bilo kome ružnom riječju pokvariti dan. Podržavam. Bilo je tu i par dobrih viceva poput onog kad kaže Mujo da je bio dva sata kod očnog, probao dvadeset pari naočari i na kraju ga doktor poslao vragu i rekao mu da nauči da čita. Onda imamo statističare koji vječito prate čega je više ili manje bilo nego prošle godine i nepotrebno se sjekiraju oko toga. Staropodgoričanke poručuju mlađim djevojkama kako da se ponašaju, oblače, jer poćeraše ove nesrećne momke od sebe, te su junaci prinuđeni da se udvaraju majkinim koleginicama i babinim komšinicama. I tu ima istine. Zvanično je počela i sezona mršanja do „đe ćeš za Novu godinu” pa se poubijasmo od zdravine. Sve se muti od smutija, celera i izazova, a kad niko ne gleda poharamo pola frižidera, udarimo Milki po obrazu i sve su nam žlijezde krive, a ne gladne oči koje ne možemo napuniti. Dobro imam ja tu i foliranata malih, slatkih, koji niđe ne idu, ništa ne rade, a sve znaju, đe, kako, ko, sa kim, šta... Ne objavljuju ništa ili vrlo rijetko, a udarili ne bi lajk taman ni da je za spas života, jer oni su rijetko tu, ali eto ipak imaju samo tričavim šest hiljada osamsto pedest i dva prijatelja. A u međuvremenu zovem odžačara da se dogovorimo oko čišćenje dimnjaka. Sjećam se, tek smo prošle godine počeli da se grijemo na drva. A sve godine prije toga Bisa je izigravala velju damu koja ne želi da se loži, prljala bi joj se kuća, pa ko o pepelu i drvima da radi. Glupača. Godinama mi je zima bila najodvratnije godišnje doba jer mi je uvijek bilo hladno. Helanke, pa donji dio trenerke, pa gunj, prsluk, dvoje čarapa i ćebe i opet hladno. Jedino bi i se ugrijali živci kada bi pristigao račun za struju. Svako malo sam vrištala „zatvarajte vrata grijemo grad, a ne stan” i tako do prošle zime kada je u naš dom uselila Alfa Plamić, divna dama, lijepa, crnka, koja obasjava naš dom. Peć na drva. Prošle godine upoznam odžačara, koji nije kao iz bajki i ne nosi crno, i on se modernizovao, ali makar je Boki donio sreću i pet iz čuvene fizike. Čak su se i odžačari promijenili, sve je nekako drugačije i u duhu savremenog doba, ostale su samo one priče iz davnina i čuvena slika na Negro bonbonama. Tako da je Bisa postala dama kojoj ne smetaju garavi prsti, malo dima i naramci drva, kad sve sija i sve je toplo, i konačno izgovaram „ovorite nek vam se i sobe ugriju”. Nova zima nova nafaka. Što mora biti uvijek novo ljeto. I nek svima budu srećni neki novi počeci, a mojim dnevničarima posebno i što bi rudari rekli Srećno i do ovog čitanja grlite se i volite idu hladni dana, a uz ljubav sve je ljepše i toplije.