-Piše: Budo Simonović

Ivo Matović je sahranjen na Novom bežanijskom groblju, uz sve počasti koje pripadaju vojniku njegovog ranga, ispraćen od nebrojenih prijatelja koje je stekao za 86 godina života i neumornog, predanog stvaralačkog rada, od kolega i saradnika, prvenstveno onih iz „Narodne armije”, Fronta i drugih vojnih glasila nastalih na temeljima i tradicijama tih novina, kao i onih sa kojima je sarađivao u vojnim izdavačkim kućama koje je vodio.

Na komemoraciji u Domu vojske od njega su se oprostili general Vidosav Kovačevića u ime SUBNOR-a Srbije i profesor dr Mile Bjelajac, direktor Instituta za noviju istoriju, a u ime novinara toplom i nadahnutom besjedom je sve prisutne dirnula Dragana Marković, glavni i odgovorni urednik lista „Odbrana”.

– On nas je učio pisanju – kazala je između ostalog Markovićeva – dao nam slobodu da „raširimo krila”, i isto tako prihvatao odgovornost za naše mladalačke neposlušnosti. Od njega smo naučili da je mjera naše slobode kvalitet urađenog posla, da je opšta kultura i informisanost preduslov za novinarstvo... U ratove devedesetih ušli smo pod okriljem iskusnog oficira i urednika, strogog, ali pravednog. Njegova lična harizma bojila je život i rad u redakcijama „Narodne armije” i nešto kasnije „Vojske”... Ispod svakog našeg teksta svojeručno bi ispisivao komentar: poučan – šta treba dopuniti, pozitivan – nosi redaktorki Miloranki da čita, ili poguban – piši ovo ispočetka...

– Prije desetak godina mi je jedne večeri zazvonio telefon. Pukovnik Matović mi je sa druge strane žice saopštio da pravi spisak za svoju sahranu, pa me pozvao da provjeri da li ću doći i reći koju riječ. To je tako ličilo na njega – da ništa ne prepušta slučaju. Zato sam danas tu pred vama i govorim. Putuj pukovniče, Ivo Matoviću... Tebe će uvijek imati ko da se sjeća i da o tebi piše...

A general Radovan Radinović, opraštajući se od svog najboljeg i najprisnijeg prijatelja u kapeli na Bežanijskom groblju, ispričao je kako su se jednom davno Ivo i on dogovorili da onaj ko nadživi održi onom drugom oproštajno slovo:

– Ne kažem da mi se žuri na onaj svijet, ali žalim i žaliću što će oni koji mene budu ovako pratili, prije svega moji najmiliji, biti uskraćeni za jednu umnu i toplu besjedu, kakvu je samo Ivo Matović umio da nakiti... A što se tiče našeg prijateljstva, uvjeren sam da je ono bilo više plod njegove unutrašnje, ljudske potrebe da bude druželjubiv i darežljiv, istinoljubiv i nesebičan prema drugima, ne očekujući ništa zauzvrat, nego što sam to ja, svojim djelima prema njemu, zaslužio. Dobročinstvo i darežljivost su bile odrednice njega kao čovjeka. Od njega se moglo naučiti šta znači biti čovjek u svakom smislu i u punom smislu te riječi i ja kao njegov vječni prijatelj mogao sam i mogu svakome reći u lice: ako ne znaš šta je pošteno, pitaj Iva Matovića!

(Kraj)

Triput URA za pukovnika Matovića!

Dragana Marković se na zaista neobičan način oprostila od njega i u septembarskom broju časopisa „Odbrana”.

– Mnogo godina kasnije – piše Markovićeva – našla sam se u Rjazanju, sa idejom da napišem reportažu o ruskom Specnazu (specijalne vojne snage, napomena B.S), čiji se garnizon i školski centar tu nalaze... Poslednjeg dana mog boravka ispred hotela u kom sam bila smještena zaustavilo se vojno vozilo. „Čeka vas komandant garnizona”, saopštio je uzdržano vojnik. Sve što je uslijedilo bilo je dio uobičajenog novinarskog rada. Razgovor je trajao prilično dugo. Kada je završen, pukovnik me je poveo ka izlazu, zastao, otvorio jedna bočna vrata u hodniku i rekao: „Izvolite”. Poslije samo par koraka našla sam se na sceni. Ispred pozornice, u sali, sjedjelo je stotinak kursista VDV (vazdušno-desantne vojske). Maskirna uniforma, ispod nje plavo-bela majica... Svi visoki, plavi – odabrani. Pukovnik me je predstavio kao vojnog novinara iz Srbije, zamolio da se obratim publici, a onda da prisustvujem kratkom umjetničkom programu koji je priređen za tu priliku. Nakon par sekundi razmišljanja, odlučila sam da ispričam priču o pukovniku Matoviću. Kada sam je izgovorila salom se prolomio zvuk naglog ustajanja, skoro u taktu, s rukom podignutom u pozdrav uslijedilo je gromoglasno: tri puta URA za pukovnika Matovića! Vratila sam se u Beograd. Pukovnik Ivo Matović odavano već nije bio glavni i odgovorni urednik. Posjetila sam ga i ispričala događaj iz Rjazanja. Ćutao je dugo, a u toj tišini par kapi našlo je svoj put brazdom bore niz uvijek strogo lice...

---