Biska je otišla na zaslužen odmor. Jeste da je januar, i Nova godina je tek stigla, puna sam već nekog umora i nervoze, tako da je nakon silne krkanije i Božićnih blagdana, ovaj odmor bio prava stvar. E, sad, šta neko smatra odmorom, pitanje je. Moja djeca najviše vole onaj dio, kada smo u autu, kad se krećemo, sluša se muzika, mi pričamo, pa zastanemo, slikamo se, nerijetko se i posvađamo, utišaj ili pojačaj muziku, ja bih nešto gricnula, ali u glavnom to jeste najuzbudljiviji dio svih odmora i putovanja, to vrijeme kad smo na okupu, svi zajedno, u malom prostoru, srećni. Nekome je odmor kada ide daleko, posjećuje strane zemlje, jede neka egzotična jela. A znate li šta je za mene odmor? Nekad to nije ni ležanje na plaži, ni hotel sa pet zvjezdica, ni wasabi sosevi i pistaći, nekad mi je potreban jednostavno MIR. Da kad izađem vanka ne vidim i ne sretnem nikog poznatog. Jednostavno za mene je odmor postao mir, kad mogu da se posvetim sebi, šetnji, djeci, da uživam u njihovim užicima, da ne odgovaram na poruke i pozive, da spavam. Nije ni Bisa čitav život bila ovakva, ali to izgleda ide sa godinama. Neke stvari koje su mi do skoro bile nezamislive, da sjedim i kunjam, da se polako krećem, da zentam u jednu tačku, danas mi tako prijaju. Možda je to samo faza ili nedostatak vitamina D, ali trenutno, tako je. Lijepo je meni jedna prijateljica rekla, kako sve ide sa godinama. Pričamo mi tako, kad ona kaže, „vidiš, sad ti volim i biberavo i ljuto, senf, sad mi to prija, sad sam u tim godinama”. Kakve rekoh to veze ima, kaže.. „ima, ima, sa godinama zavoliš raštan, onako fin i sočan omašćen nekom kobajom, onda neke čvarke i bijeli luk, pa kiseli kupus i rasol, a sjeti se sebe ranije, to ti nije prijalo, sad paše”..i kad bolje razmislim, živa istina. Ono što je isto istina je i da mi kad smo mladi, mučimo organizam, ne jedemo lijepo, ne spavamo, ne brinemo, a onda lagano staramo o sve više organizam nas muči. Dobijemo razne boljke, od čira, masnoća, nesanica, Hašija i sve to tako ide nekako u začaran krug. Nekad nisam mislila na sebe, previše odricanja, ludovanja, a danas bogme mislim, moram sebe da prištedim jer ko zna, koliko još dugo imam na tom maratonskom putu koji se zove –život. Tako da sam danas skupljala vitamin D uživajući u svojoj djeci, u tome kako ponosno prave svoje prve „skijaške korake”, trčkarajući za njima da „uhvatim” okom kamere sve te padove i uspone, kako bih opet mogla toga da se prisjetim. Uživala sam u adrenalinu svog supruga, koji je uživao u svom sportu i svojoj strasti prema snijegu, u njegovoj želji da svojoj djeci prenese tu ljubav. Uživala sam u društvu svoje prijateljice i njenih klinki, koje su takođe bile dio našeg tima. Dakle, odmor ne mora po svaku cijenu biti kupanje u bazenima, turska kupatila i spa, skupi zalogaji i smještaji. Odmor je kad ti je lijepo, kad si uznutra miran, kad ti prija leškarenje, kad si srećan i u društvu i sam sa sobom. I kako neko reče, svako bira ono što mu prija. Ovoga puta je bilo baš ovako mirno i lagano, opušteno. Eto, sad odoh još malo da leškarim, ovo sam se samo malo javila, da ne bude poslije „Bisa kad ode na odmor, ne javlja se, nema je..” Tu sam, i brzo se opet čitamo.