U Crnoj Gori je, prema nezvaničnim procjenama, od 2010. pod mjerama tajnog nadzora bilo preko 1.000 građana, ali viši sudovi u Podgorici i Bijelom Polju odbili su zahtjev „Dana“ da daju tačan broj lica koja su prisluškivana i praćena. U Višem sudu u Podgorici su kazali da oni čak i ne vode posebnu evidenciju o broju lica prema kojima su određene mjere tajnog nadzora, vrstu krivičnog djela za koje su određene mjere tajnog nadzora, kao ni o tome koje mjere su određene. Iz Višeg suda u Bijelom Polju odbili su zahtjev za slobodan pristup informacijama, isti kao i onaj koji smo poslali njihovim kolegama u Podgorici, a kojim smo tražili da kažu za koliko lica su primjenjivane mjere tajnog nadzora od 2010. do juna 2020, sa koliko krivičnih prijava i optuženih lica su rezultirale mjere, koje od mjera tajnog nadzora su najčešće korištene (snimanje telefonskih razgovora, tajno fotografisanje, snimanje i praćenje), koja krivična djela su otkrivana, koliko lica je završilo u zatvoru, te da li su sva praćena i prislušivana lica obaviještena da su bila pod nadzorom. U bjelopoljskom sudu kažu da posjeduju tražene podatke, ali su odbili da ih daju javnosti jer je to u „interesu prevencije istrage i gonjenja izvršilaca krivičnih djela“, jer za neke slučajeve postupak još nije završen. Od suda nije traženo nijedno ime, već samo statistika, koja ne bi mogla otkriti ničiji identitet.

NVO Institut alternativa od 2010. prati oblast u vezi s mjerama tajnog nadzora i od tada državni organi odbijaju da se ozbiljnije i odgovornije odnesu prema mjerama koje primjenjuju. Dina Bajramspahić iz te NVO kaže da policija, tužilaštvo i sudovi svih ovih godina odbijaju da vode statistiku i proaktivno objavljuju informacije o mjerama koje su primijenjene i o rezultatima koje su dale.

– Voditi evidenciju o ograničavanju ljudskih prava zaista nije toliko teško da tokom poslednjih 10 godina nisu mogli da uspostave evidencije. I dok jedni organi neće ni da sačine podatke o mjerama tajnog nadzora (MTN), drugi tvrde da su podaci tajni i da se statističkim podacima ugrožavaju istrage. Proglašavanjem statističkih podataka o mjerama tajnim, nedvosmisleno se krši praksa Evropskog suda za ljudska prava, koja je obavezna za Crnu Goru kao potpisnicu Evropske konvencije o ljudskim pravima. Evropski sud u Strazburu je 2013. naložio Srbiji da obezbijedi da Bezbjednosno informativna agencija (BIA) dostavi podnosicu predstavke podatke o broju mjera koje je primjenila BIA. Time je sud ponovio stav da brojevi takve vrste ne smiju biti tajna i da je takvno postupanje protivno Kovenciji, odnosno neosnovano – ističe Bajramspahićeva.

Dodaje da se mjerama tajnog nadzora „najdublje” i najduže zadire u garantovana ljudska prava i slobode građana, posebno praćenjem i prisluškivanjem.

– Posljednji cjeloviti izvještaj o primijenjenim mjerama koji je Ministarstvo pravde dostavilo Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu, u junu 2015. godine pokazao je da su rezultati koji su postignuti primjenom mjera izuzetno slabi. Konkretno, od 846 prisluškivanih lica u to vrijeme, pokrenut je krivični postupak protiv 190, a pravosnažno osuđeno 19, što je 2,24 odsto od ukupnog broja. U međuvremenu nije bilo novih podataka pa ne znamo kakvo je sada stanje – kaže Barjramspahićeva.

M.S.

---

Zloupotrebe česte
​Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje kaže da su informacije u vezi s mjerama tajnog nadzora godinama nedostupne, a teško je znati na koji način se primjenjuju kad ne postoje evidencije.

– Mi smo imali primjere kada su nam se obrađali građani koji su saznali da im se krše zagarantovana prava na privatnost i zaštitu ličnih podataka kroz mjere tajnog nadzora, a da to nije bilo uslovljeno realnim potrebama za utvrđivanje izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna od 10 godina ili teža kazna. Iako mjere tajnog nadzora predstavljaju izuzetno važan mehanizam u borbi protiv teških oblika kriminaliteta, nažalost, mnogo puta do sada smo svjedočili zloupotrebama. Bez adekvatnih obrazloženja naredbi za određivanje mjera, otvara se mogućnost za opravdano pokretanje postupaka pred nacionalnim sudovima, ali i pred Evropskim sudom za ljudska prava – navodi Milaš.