- Autor: Nadežda Milenković

Šta će biti s kućom – znamo iz Maratonaca. Šta će biti sa Srbijom, nećemo znati ni poslije ovih izbora. Nećemo znati ni na Vidovdan kada se, kako reče predsjednik države, po predanju sve bolje vidi. Šta će on tog dana bolje vidjeti dok bude na roditeljskom sastanku u Vašingtonu, nemamo pojma. Ali da ćemo mi vidjeti svog boga kad se vrati – nema sumnje.

No, ako nam je budućnost i neizvjesna bar je utješno što nam je prošlost bila izvjesna. Ne, ne ona prošlost iz istorijskih čitanki jer se ona toliko revidira da su istoričari morali da podignu ustanak ne bi li odbranili bar neke činjenice. Ne ni ona prošlost koju je vlast prikazala u predizbornom spotu – prošlost u kojoj smo za vrijeme demokratske vlasti (a ne vlasti radikala i socijalista!) mijenjali njemačke marke na ulici sve dok nas nisu pojeli dinosaurusi.

Mislim na našu najnoviju predizbornu prošlost koja je barem u jednom i samo u jednoj stvari bila izvjesna kao pobjednik na izborima. Po broju umrlih od korone. E, to je stvarno (i za promjenu) bilo prvi put u istoriji, a i mi smo po tome (takođe za promjenu) bili prvi u bilo čemu. Prva zemlja u kojoj je čitavih mjesec dana od korone umirala jedna osoba. Ne jedna ista osoba, naravno. I ne u prosjeku jedna dnevno nego bukvalno svakog dana po jedna. I slovima: jedna. Ni manje ni više, svakog bogovetnog dana, obavezno po jedna i samo po jedna.

Neko je rekao da je slučajnost božiji način da prikrije svoje prisustvo ali ako je i od boga – mnogo je. Da baš nijednog dana ne umre iznenada troje ili dvoje? Da nekog dana niko slučajno ne poživi makar do sledećeg jutra pa da dobijemo izvještaj da nema preminulih? Pa, slušajte, ako i nismo uspjeli da pobijedimo koronu – pobijedili smo statističku vjerovatnoću, a i to je nešto.

Osim, naravno, ako svakodnevni izvještaji o broju novozaraženih (a zapravo samo testiranih) i broju (jedinica) preminulih nisu služili podizanju morala za izlazak na izbore? Kao što su tome služili „izvještaji“ o njihovom neizvjesnom ishodu jer se, zaboga, dvadeset i jedna lista udružila protiv samo jednog predsjednika države (a cenzus prešle samo dvije)? Kao što je tome služila i njegova svakodnevna kuknjava po televizijama da ćemo, ako na izbore ne izađemo, ostati bez njega tako nejakog u svojoj nepobjedivosti?

Ali, ne bi valjda vlast kojoj je dužnost da brine o javnom zdravlju lagala o pitanju života i smrti samo da bi nas izvela na izbore koji su samo njoj pitanje života i smrti? Ne bi valjda namjerno, iz niskih pobuda, obmanjivala i time bezočno dovodila naše fizičko biračko tijelo u smrtnu opasnost?

Kako god bilo, jedno je izvjesno – jeste da ovo ni u kom slučaju nisu bili slobodni izbori, ali će zato poslije njih nastupiti neviđena sloboda. Sloboda da, oslobođeni stega upodobljene statistike, od korone sada umiremo kad god hoćemo i koliko god hoćemo. Živjela sloboda da mremo!

Peščanik.net

---