-Piše: Zdravko–Zoko Radović

SANjAM Vrbnicu, rijeku, što svojom bukom ne da tišini da se useli u moje selo i vodenicu sa zidovima od fino klesanog kamena, pokrivenu šindrom. Pred njom je vodeničar, čovjek kog ranije nikad nijesam vidio ni sreo, pa ni ime mu ne znam, u bijeloj košylji, vunenim crnim gaćama, sa kožnim opancima na nogama i nekom neobičnom, čudno skrojenom kapom na glavi. Svuda po njemu bješe brašna, po njegovom licu, obrvama i fino sređenim brkovima. Svojim rukama, sa širokim dlanovima i dugim prstima, objašnjavaše, kroz razgovor, nešto, čovjeku koji je stajao kraj njega. Nedaleko od njih, vezan za vrbu, sa tovarom tek natovarenog brašna, krupnim, crnim očima, bistro pogleduje gazdu vranac, kao da želi što prije da krene put kuće. Sunce se polako skriva za Gradinu, a prvi koraci mraka polako ulaze u selo. Grupa ljudi, vraćajući se sa polja kućama, poslije teškog rada, veselo se oglašava pjesmom. Divim se njihovom zadovoljstvu! U kućama, rasutim po selu, na malim, uskim prozorima vidi se svjetlost ognjišta, lampa... I u noći svijetli život života!

BUDIM SE, osluškujem, čujem li Vrbnicu kako huči?! Čujem! Svjestan da je ovo bio san, da su od vodenica samo ostale omeđine obrasle rastinjem i da u selu svijetli tek poneko svjetlo, da je Vrbnica jedino stvarna, obuzima me jeza... Već mjesecima gledam bagere i ostale građevinske mašine kako je pokušavaju ućutkati. A Vrbnica, ne zna da će je već postavljene kilometarske cijevi brzo preseliti u neki novi svijet tišine. Ne znaju to ni vrbe što su navikle svakodnevno da se ogledaju u bistroj vodi i tako namještaju svoju gustu krošnju, ni pjegave pastrmke što se igraju oko rječnog kamena, ni srna sa svojim lanetom što redovno dolazi iz guste bukove šume da utoli žeđ... Ne zna to niko, i svi misle da je to samo trenutno i bezopasno. Baš tu, na dnu sela, gradi se mini-hidroelektrana, još jedan „cvijet“ na stolu energetskog tržišta, profitabilnog mirisa i garantovane dobiti. Objekat sagrađen kubicima betona pomiješanih sa tonama željeza i mreža ogromnih stubova za dalekovod, hladnih i nijemih, „ukrašavaju“ moj kraj. Tek razorane livade i šume pristupnim putevima, iščupana stabla, gomile kamenja „uljepšavaju“ pogled svakome ko dođe u selo. Izgleda da priroda nije „planski radila“ ni dovoljno razmišljala hiljadama godina ranije i da ništa do sada urađeno nije više važno. Ali, „srećom“, postoji neko „pametan“ ko zna šta je bolje i ljepše, neko ko ima pogled u budućnost za sve nas. Bog novca je poslao anđele svoje baš u moj kraj da uzmu i to malo što je ostalo i osvijetle neki novi svijet ostavljajući za sobom trag nezaborava...

PITAM SE, da li je sve tuđe bolje, ljepše, da li su rijeke života samo Kolorado, Rajna, Sena....?! Da li je moguće da tako malo cijenimo prirodu, da ne znamo šta gubimo a šta dobijamo?!! Da li je novac toliko iznad života?!

SLUŠAM, još malo, Vrbnicu, kako svojom hukom pronosi glas života kroz selo, kao da pokušava da dozove razum na svoje obale. Osjećam teške korake tame kako se lagano približavaju mom kraju... I u njoj vidim svjetlo, oči joj sijaju!

---