- Piše: Darko Jovović
Poslije svega užasnog što se izdešavalo na tako malom prostoru od Komova do Lovćena zapitao sam se s kim se to moj narod toliko svađa, koga to moj narod toliko mrzi, od koga se to moj narod udaljava i sa kim zameće krvavi boj?! Izmakoh se, na trenutak, iz užasa koji se mržnjom zove, i sa strane, gledajući podijeljene mase, pokušao sam da nađem odgovor na pitanje: „Ko je, u stvari, kriv za sve ovovremene nesreće naše?” Krivio sam druge, sa strane, znane i neznane, velike i male, unije i saveze, interesne sfere i blokove svjetske, ali u njima ne nađoh odgonetku na postavljeno pitanje. Premjestih se na domaći teren i odmah pronađoh krivca u nama, okovanim podjelama i oduzetom potrebom za sveopšte praštanje i pomirenje. Lako uočih da se moj narod svađao i dijelio sa samim sobom da bi se dodvorio drugom i da bi nekom dalekom bilo bolje. Moj narod je dizao ruku na samog sebe da bi svojim bolom zasmijavao one koji nam nikad dobro nijesu mislili. Moj narod je lomio svoje dveri da bi nebraći otvorio vrata. Pomislih čudnog li naroda, narode moj. Zar zahvaljujući nama da budemo tu gdje jesmo, tu na ivici nas samih, razbraćenih i izopštenih iz svijeta pomirljivih?!
Bez sloge i pomirenja ne postoji nada za bolje sjutra, jer bez toga ne možemo ni preko praga kućnog, a kamoli u svijet u kom smo prepoznati kao narod čije majke rađaju sinove koji zbog političkog ubjeđenja jedni drugima ni na grob neće.
A nada postoji. Nada smo opet mi. Mi koji zbog gordosti bježimo jedni od drugih, bojeći se da nam se ne bi reklo ovo i ono. Ali za utjehu je činjenica da sloboda rađa pomirenja. A mi smo slobodu konačno dobili, a hoću da se nadam, i pomirenje.
Pomirenje je proces od kog zavisi naša budućnost. A za pomirenje je potrebna ispružena ruka kao gornji ud izrastao iz ljudskog tijela i srce koje u našim grudima s veličinom pesnice prima krv iz vena i potiskuje je u arterije. Za pomirenje smo potrebni mi, naša potreba da sjedinimo ruke i srca i prihvatimo dio odgovornosti za ono što je bilo i što nas čeka. Na nama je da se adaptiramo na slobodu, pa samim tim i na pomirenje koje je tu nadohvat ruke i srca.
Oni koji za pomirenje nemaju sluha, treba da shvate da su varalice svoje duše. Za njih su se medalje sa stranih adresa lijepile samo zato što su nas svađali i udaljavali nam krlju od kuće. To su oni koji su branili Crnu Goru od sopstvenog naroda, govoreći da će imovinu, nasledstvo i zavještanje pradjedovsko neko premetnuti preko ramena i prenijeti nekud daleko. Kao da je lako Komove i Lovćen i grobove naše slavne izmjestiti na neku drugu „bandu” i u neku drugu zemlju. Kao da je jednostavno zadužbine Božije natovariti na konje i bestragati ih nekud, neznano kud. Zadužbine Božije, za koje je vrijeme za nama pokazalo da su neuništive i da su jače od naših podjela i utamničene svijesti pojedinaca ubijeđenih da pomirenje nije formula za opšte blagostanje i lijek za rane bratskom rukom urezane.
Put osvete nije put ka pomirenju. Zar da se svetimo braći zato što su, onako neznaveni, povjerovali da se silom može protiv Boga i naroda? Na nama je da ih podučimo da se nikada više sa đavolom ne uhvate pod ruku i da nijedan vođa ne može biti iznad Hrista Gospoda. Na nama je da ispostavimo skromnost i blage riječi onako kako je to činio patrijarh
Pavle govoreći: „Budimo ljudi”. A ako budemo ljudi, pomirenje nam neće izmaći iz vida. Za pomirenje je potreban čovjek, pa tek onda Srbin, Crnogorac, Bošnjak, Albanac.... Za pomirenje smo potrebni mi kojima Crna Gora pade udio kao zavještanje
Njegoševo, koji reče: „Ne trebuje carstvo neljudima, nako da se pred svijetom ruže”.