Najčitanija srpska književnica Ljiljana Habjanović Đurović oglasila se novim romanom. Riječ je o djelu pod nazivom „To je ljubav slepa sila”, koju je objavila izdavačka kuća „Globosino Aleksandrija” iz Beograda. Poprište romana je Crna Gora, u vrijeme vladavine kneza Danila. Istinita i potresna priča o tri izuzetne žene i muškarcu koji se umiješao u njihove živote i promijenio ih zauvijek.
– Dok sam se pripremala za pisanje romana „So zemlji” iz biblioteke Ostroškog manastira dobrotom oca Sergija i oca Romana dobila sam jednu veoma vrijednu i rijetku knjigu. Bio je to zbornik radova o Svetom Vasiliju i Ostrogu, objavljen prije pedeset godina. U njemu sam pronašla dragocjene podatke vezane za život Svetog Vasilija, ali i jednu zanimljivu, uzbudljivu, tragičnu i gotovo nevjerovatnu priču o jednom događaju koji se zbio pod Ostrogom, o Trojičindanu, 1854. godine. Ta priča veoma me je potresla i kao ženu i kao vjernicu, i odmah sam znala da će ona biti okosnica mog budućeg romana, kaže Ljiljana Habjanović Đurović u intervjuu za „Dan”.
• Vaš roman na neki način „otvara” voljeni i u narodu dubokopoštovani Sveti Petar Cetinjski. Njegov lik i djelo nedovoljno su obrađeni u literaturi. Kako ste Vi „upoznavali” svetitelja, njegov zemni put tokom rada na građi romana i šta Vam se tokom rada otkrivalo kao novo u odnosu na ono što ste o njemu već znali?
– Sveti Petar Cetinjski dio je mog porodičnog predanja. Naime, moja baba dugo nije mogla da začne. Potom se teško porađala. Prvo dijete umrlo joj je na porođaju. Drugo je povrijeđeno. Kada se treći porođaj približio, mnogo se bojala. U zoru 23. avgusta 1930, u snu ili snoviđenju, javio joj se Sveti Petar Cetinjski. Stao je ispred nje, pomilovao je po obrazu i rekao joj: „Ne boj se”. Ona se trgla, uspravila u krevetu, i u istom času osjetila porođajne bolove. Djed je požurio po doktora, ali je usput svratio kod komšinice i zamolio je da dođe kod babe. Tek što je komšinica ušla, rodilo se dijete. Lako, i gotovo bez bola. To dijete bila je moja majka.
Moja majka krštena je u Cetinjskom manastiru, pokraj kivota sa moštima Svetog Petra. Kada me je baba kao jedanaestogodišnju djevojčicu 1964. prvi put odvela na Cetinje, prvo mjesto koje smo posjetile bio je Cetinjski manastir. Nekoliko puta bila sam na Njegušima, u kući Petrovića. U jesen 1995. sa blagoslovom tada igumana Cetinjskog manastira, a danas episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, otvoren mi je kivot i ja sam tada prvi put dotakla svete mošti Svetog Petra. Prije nekoliko godina kupila sam njegova sabrana djela, u kojima je veliki broj poslanica Crnogorcima i Brđanima, i čitajući ih uživala u njegovoj mudrosti, brižnoj ljubavi prema svom narodu i u dubokoj vjeri čovjeka koje je sebe nazivao „nedostojnim slugom i robom Isusa Hrista”.
Dakle, gotovo sve što mi je o njemu trebalo za pisanje romana, znala sam. Ali, osim Svetog Petra, kao junaci romana „To je ljubav, slepa sila” pojavljuju se i drugi Petrovići: Vladika Rade, njegova majka Ivana, knjaz Nikola kao dječak i mladić, Veliki vojvoda Mirko i njegova supruga Stana… I, naravno, knjaz Danilo i knjaginja Darinka. A tu je i Mato Glušac, vidar i prorok, o čijim sam predskazanjima još u djetinjstvu slušala od svoje babe.
• Kako biste bliže pojasnili snagu duboke vjere, koja je, povrh svega što je snašlo narod u Crnoj Gori osvjedočila čudesnu moć kroz božanstvene litije mjesecima unazad, koje predstavljaju svojevrsno čudo?
– Vjera, ljubav i nada temelji su pravoslavlja, ali i čovjekovog postojanja. Ljudi su tokom istorije dali mnoge primjere veličanstvenih podviga koje su činili nalazeći za njih razlog i snagu upravo u vjeri, ljubavi i nadi. Tako je bilo i u Crnoj Gori. Ljudi su trpjeli materijalnu bijedu, poniženja, raspirivanje mržnje među braćom, odvajanje neodvojivog, poricanje istorije, ali kada je započeo napad na Srpsku pravoslavnu crkvu, ljudi više nisu ni mogli ni htjeli da trpe. Ma kako vlast bila silna, uvijek dođe onaj trenutak kada „pukne trpilo”. Odnosno, kada se desi ono što „obraz ne može podnijeti”. Godine 1854. to je bio događaj koji je ostao upamćen kao „sramotno kolo pod Ostrogom”, od kog počinje zaplet mog romana, a godine 2019. pokušaj otimanja svetinja. Nekada, Bjelopavlići su se odazvali na poziv: „Ko je vitez?!”. Sada se narod odazvao na poziv: „Ne damo svetinje!”. Ljudi su znali da braneći svetinje, brane svoju dušu. Svoje pravo na zakletvu „obraza mi” i „ Ostroga mi”.
Nekada, uzeli su puške u ruke. I pobijedio ih je „maniti gospodar”. Sada, uzeli su u ruke ikone, svijeće i crkvene barjake, i pobijedili su gospodara. Znala sam da će tako biti. Jer, pobjede Božjih protivnika kratke su i prolazne, a Božje pobjede su vječne.
• Vješto ste portretisali u literaturi ne tako često portretisanog kneza Danila. Da li je bilo teško graditi taj lik čovjeka kojeg je sustigla jedna od najvećih srpskih kletvi koja glasi „dabogda se osilio”?
– Kletvu „dabogda se osilio” smatram jednom od onih savršenih narodnih mudrosti. Ali, ona se ne mora odnositi samo na vladare, već upozorava i poziva na smirenje svakoga od nas. Jer, čovjek koji se osili, izgubi osjećaj za realnost. Ne vidi na pravi način svijet i svoje mjesto u njemu. Čini mu se da sve može i sve smije. Zaboravi kako su jadno i tragično završili njegovi podjednako silni i moćni prethodnici. I tako opijen sobom, srlja u propast. U duhovnu propast, jer je gordost najveći grijeh, ali i u poraz u zemaljskim stremljenjima. Knez Danilo, prvi svjetovni vladar Crne Gore, bio je oštrouman, sposoban i namjeran da Crnu Goru reformiše u modernu evropsku zemlju. Gotovo neprilično popustljiv prema nerazumnim prohtjevima svoje žene. Ali, bio je i osvetoljubiv, gord, tvrdoglav, nemilosrdan. „Jednoumac i ukoljica”, govorili su ljudi. Ostao je upamćen kao Zeko Maniti. Nije mi bilo teško da gradim njegov veoma složen lik. Bilo mi je teško da odgonetnem kako je premudri Vladika Rade mogao toliko da pogriješi i izabere ga za svog nasljednika. Kako je mogao da tako lošem čovjeku da moć nad ljudima. Jer, mnogo puta se potvrdilo da vladar, ma koliko sposoban bio, ne može istinskog dobra donijeti svom narodu ako nije dobar i čestit čovjek.
• „Onolika ljubav i onolika nesreća ne smiju se zaboravit”, kaže Vaša junakinja Jana u romanu. Da li Vaš roman na neki način predstavlja i svojevrstan omaž tolikoj ljubavi, ali i nesreći?
– Ne. Moj roman je omaž Svetom Vasiliju i Ostrogu. Vjeri. Predanosti volji Božjoj sa sigurnošću u Njegovu milost. A ova priča je poslužila kao osnova da progovorim o toj vjeri i o milosrdnim čudima Svetog Vasilija. O njegovom neprestanom prisustvu u životu svojih ljudi. U životu svakoga od nas koji mu se obraćamo sa vjerom, ljubavlju i nadom.
Mila
MILOSAVLjEVIĆ

---

Molitve za mitropolitovo ozdravljenje
• Više puta javno ste istakli da je mitropolit Amfilohije dostojan naslednik svojih dičnih prethodnika?
– Da. Govorila sam da je on dostojan naslednik svojih prethodnika na tronu pod Orlovim kršem, pa i onih najznamenitijih - Svetog Petra Cetinjskog i Lovćenskog Tajnovidca Vladike Rada. I da je, po okruženju u kome živi, po samopregoru, po odanosti narodu, po brizi o dušama svojih ljudi, po težini borbe koju vodi sa protivnicima Srpske pravoslavne crkve, on Vasilije našeg vremena. Mnogi ljudi misle tako, samo što nisu u prilici da o tome javno govore. A koliko ga smatraju bliskim i svojim najbolje govori nadimak koji su mu dali. Zovu ga naš Đedo i tako iskazuju svoju ljubav i poštovanje. Od kako se razbolio, ne prestaju molitve za njegovo ozdravljenje. I ja se molim Bogu da nam ga sačuva, i to na brojanici kojom se on molio i koju sam dobila na dar. Zahvalna sam Bogu što me je uputio na tog velikog čovjeka, a njemu, našem voljenom mitropolitu, što me je prihvatio za svoje duhovno dijete.







”Ljudi su trpjeli materijalnu bijedu, poniženja, raspirivanje mržnje među braćom, odvajanje neodvojivog, poricanje istorije, ali kada je započeo napad na SPC, ljudi više nisu ni mogli ni htjeli da trpe