- Piše: Slobodan Savović

Crnogorsko društvo ne postoji. Samo osjećanje nacionalne, internacionalne, religiozne ili bilo koje druge pripadnosti i motiv ljubavi prema grupi kojoj pripadamo nijesu ista kategorija. Osjećanje zajedništva, bliskosti i ljubavi je jedno, a motiv ljubavi je nešto sasvim drugo.

Osjećanja zajedništva, bliskosti i ljubavi predstavljaju samo povod za manifestaciju unutrašnjih motiva. Sebičnih motiva ili motiva ljubavi. Samo osjećanje zajedništva i bliskosti predstavlja samo povod manifestacije čovjekovih unutrašnjih motiva. U našem društvu ne postoji osjećaj cjelovite pripadnosti zajednici slično onoj definiciji: „Ja volim čovječanstvo, ali ne i Srbe”. Tumačeći dalje ovu tezu nameće se zaključak da su unutrašnji motivi našeg građanina opterećeni nacionalnim zabludama i neznanjem koje je planski uzgajano od strane svih vlasti i vlastodržaca (sa različitim motivima) prethodnih stotinak godina. Jer kada našeg nacionalistu (svejedno je na koju himnu ustaje) pitate zbog čega voli svoju naciju više od drugih u Crnoj Gori, on će navoditi razloge koje vidi u nacionalnim osobenostima, koje on (ili mu je neko rekao, prije će biti) proglašava vrijednostima svoje nacije. Zapravo on time priznaje da ne voli pripadnike svoje nacije već vrijednosti nacije kako ih on vidi. I kao što praksa našeg društva pokazuje pojedinac će biti u stanju da radi ostvarivanja tih svojih projektovanih vrijednosti nacije žrtvuje i svoju naciju! Prosječan savremeni građanin Crne Gore (opet je nevažno na čije himne ustaju i za koje reprezentacije navijaju) ne voli ljude – ni pripadnike svoje nacije, već voli vrijednosti koje je sam ili pod nečijim uticajem projektovao. Naš savremeni građanin se identifikuje sa svojom slikom o naciji i na taj način traži odgovor na svoje potrebe za osjećanjem vrijednosti, moći, sigurnosti, pravednosti. Klasičan primjer rečenom je pitanje Crkve s jedne i formiranja Vlade s druge strane. Naš građanin će biti sklon da žrtvuje ljude (naciju) radi razloga svoje nacionalne uobrazilje. Sjetite se samo poslednjih mjeseci prošle godine.

Građanin Crne Gore će se radovati kada čuje kako je neko žrtvovao sebe i svoju egzistenciju (hapšen, ostao bez posla) u borbi za nacionalne vrijednosti, kao da čovjek postoji radi tih vrijednosti, a ne vrijednosti radi čovjekovog dobra. I tu upadamo u društveni paradoks Crne Gore. „Do poslednjeg čovjeka ćemo se boriti za crnogorsku crkvu ili da nam priznate da ste i vi Srbi. Do poslednjeg čovjeka ćemo se boriti da nam priznate da su pripadnici vaše nacije izvršili genocid nad pripadnicima naše nacije. Pritom je dovoljno strašna činjenica da većina koja brani crnogorsku crkvu nije godinama ušla ni u jedan crkveni objekat. Da s druge strane utjerujući srpstvo u tuđe glave zaboravljamo šta to znači biti Srbin i koliko smo daleko od tog pojma. A, opet, dovoljno je strašno i mučno i izaziva kajanje i stid što smo ljudi pa sve ostalo to što smo uradili ljudima, ženama i djeci u čitavoj Bosni i Hercegovini da bismo nanovo prebirali po kostima nevinih žrtava i nanovo prebrojali nacionalna krvna zrnca. Da li će svim nacijama u Crnoj Gori biti bolje ako budemo svi Srbi i imamo crnogorsku crkvu i priznamo svi pojedinačno genocid u Bosni? Ima li izlaza iz ovog ludila?

„Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li to i carinici? I ako Boga nazivate samo svojoj braći, šta odviše činite? Ne čine li tako i neznabožci?” (Matija 5,46-47) Ako ne znamo kako dalje, pođimo od izvora. Novi zavjet je osnova naše civilizacije. Krenimo od ovih riječi. Bilo da su vrijednosti nacionalne, moralne ili bilo koje druge one treba da služe čovjeku, a ne čovjek njima. Biće nam bolje što prije budemo shvatili da nacionalizam, ako bude utemeljen na sujeti i sebičluku, ne širi ljubav već mržnju i rat.

Isus Hrist je uputio čovječanstvu (pa i nama grešnima) poziv da na osnovu analize djelanja i plodova tog djela preispitujemo kvalitet djela i smisla: „Po rodovima njihovim poznaćete ih. Eda li se bere s trnja grožđe. Ili s čička smokve? Tako svako drvo dobro dobre plodove rađa, a zlo drvo zle rodove rađa. Ne može drvo dobro zlih plodova roditi, ni drvo zlo rodova dobrih rađati. Svako dakle drvo koje ne rađa roda dobroga sijeku i u oganj bacaju. I tako dakle porodovima njihovim poznaćete ih.” (Matija7,16-2)

Vrijeme je pred Božić da uputimo sebi to pitanje. Ko je kriv? I da odgovorimo – niko do ja sam sebi. To je izlaz.

---