Učestvovati u omladinskim radnim akcijama u Saveznoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) bila je čast i privilegija, a mladi su se međusobno takmičili ko će biti aktivniji i ko će svojim radom i zalaganjem više doprinijeti izgradnji i obnovi države, pričaju nekadašnji akcijaši, sagovornici „Dana”. Pojašnjavaju i da su se na ruševinama države i novim gradilištima rodila i mnogobrojna doživotna prijateljstva i kumstva, ali i ljubavi.
U susret 1. aprilu, koji se u doba SFRJ slavio kao Dan omladinskih radnih akcija, nekadašnji crnogorski akcijaši se prisjećaju da su gradovi Crne Gore bili rasadnici brigadira. U akcijama su jednaki bili muškarci i žene, a grupni rad, lopate i čekić bili su privilegija i mnogima su krčili put ka građenju sopstvenih političkih karijera. Povodom ovog dana su se u doba SFRJ u fabrikama, preduzećima, školama i fakultetima organizovale brojne svečanosti, gdje su mladi uređivali prostore, sadili drveće, orila se brigadirska pjesma, vijorile zastave.
Nikšićanin Vaso R. Nikčević zagazio je u desetu deceniju života, ali se još živo sjeća vremena s polovine prošlog vijeka kada je sa stotinama svojih sugrađana učestvovao na omladinskim radnim akcijama. Omladinci Crne Gore su 1947. godine započeli izgradnju pruge Nikšić–Titograd, a Nikčević je u ovoj akciji dva mjeseca bio komandir čete.
– Određeni smo da za prugu napravimo prilaz tunelu Budoš. Sve smo radili ručno. Ja sam kao komandir čete gurao drvena kolica i bio jednak sa svim ostalim. Ništa nam nije bilo teško, kopali smo krampama i lopatama, jednako i momci i djevojke. Srećni smo bili kada bi eventualno jednom nedjeljno dovezli buldožer da malo razgrne zemlju i kamenje. Radilo se po vojničkim propisima – ustajanje čim grane sunce, a onda rad po osam sati dnevno. Imali smo tri obroka, spavali u drvenim barakama, a uveče se uz logorsku vatru družili kao da tog dana nijesmo ništa radili – prisjeća se Nikčević.
Kako je ispričao, omladince tog vremena niko nije morao da tjera da se priključe radnim akcijama, već je sve bilo na dobrovoljnoj osnovi. Uveče bi nadzornici čitali rezultate svake čete ponaosob, a njegova je 15 dana uzastopno bila najbolja u brigadi. Žali što se nikada više neće ponoviti ta vremena, i što današnja omladina nema osjećaj da se uključuje u bilo kakav dobrovoljni rad.
– Vrlo teško bismo danas mogli aktivirati našu omladinu da tako nešto radi jer se od početka nijesmo angažovali da u njima probudimo taj duh, propustili smo za to njihove ključne godine. Mi smo se u to vrijeme takmičili ko će biti više aktivan, koji će omladinski odred više doprinijeti izgradnji razrušene nam domovine, na stvaranju boljih uslova za buduće generacije i sve to bez pare i dinara. Zadatke nijesmo odbijali, a sjećam se da sam u to vrijeme po pet-šest sati prisustvovao raznim partijskim sastancima, pa onda iz Nikšića pređem pješke po 15 kilometara do kuće u Kunku – naglasio je Nikčević, koji je triput proglašavan za udarnika.
Omladinci iz Crne Gore, ali iz brojnih drugih krajeva Jugoslavije, prugu Nikšić–Titograd završili su za petnaest mjeseci.
Za Nikšićanima nijesu zaostajali ni Bjelopoljci, čija je slavna omladinska radna brigada „Rifat Burdžović Tršo” učestvovala u akcijama širom bivše Jugoslavije i pronosila slavu ne samo grada, već čitave Crne Gore i bila među najboljima u tada velikoj državi.
Jedan od onih koji je bio u njenom sastavu, učestvujući na tri radne akcije, na kojima je uvijek bio udarnik i za to dobijao priznanja i značke jeste Bogoljub Peković (59), zvani Peko, koji danas živi sa 100 eura invalidske nadokande. Peković se sa sjetom prisjeća, kako kaže, najljepših i najsrećnijih dana u svom životu.
– Obuzme me radost kad god pomislim kako nam je bilo na tim radnim akcijama. I to vrijeme nikad neću zaboraviti. Stekao sam mnogo prijatelja širom Juge i puno životnog iskustva – kaže Peković.
Na prvu radnu akciju, kako pojašnjava, otišao je na nagovor sada pokojne majke Danice, koja je i sama bila učesnik u izgradnji željezničke pruge Titograd – Nikšić.
– Prva moja radna akcija bila je 1981. godine, u sastavu brigade naše bjelopoljske ,,Tršo” gdje je bilo sedamadesetak akcijaša, a radili smo na izgradnji vodovoda Podrinje – Kolubara. Ta naša brigada je najbolja brigada svih vremena i svi smo dobili udarničke značke. Živjeli kao jedna porodica. Kasnije su se mnogi okumili i ostali doživotni drugovi – ističe Peković.
Njegovo drugo učešće bilo je u Gornjoj Sanici kod Ključa, u Bosni i Hercegovini, takođe na izgradnji vodovoda.
Treće učešće, kako se kasnije ispostavilo i poslednje, bilo je na Fruškoj gori. Prisjeća se da je na ručku sjedio pored tadašnje predsjednice Vlade Jugoslavije Milke Planinc, koja im je došla u posjetu.
– Akcije su bile prelijepe. Vladali su bratstvo i jedinstvo, sloga i ljubav. Stvarale se ljubavi koje su kasnije krunisane brakom, a prijateljstva i drugarstva ostala za čitav život – navodi on.
Milivoje Mikan Drobnjak (61) učesnik je tri radne akcije, a na drugoj je imao čast da bude komandant nadaleko čuvene bjelopoljske brigade ,,Rifat Burdžović Tršo”, kad su gradili vodovod i kanalizaciju u tadašnjem Titovom Užicu i okolini, 1980. godine na ORA Kadinjača.
– Prvi put sam bio na ORA Kozara 1977, kao student Ekonomskog fakulteta u tadašnjem Titogradu i član brigade ,,Veljko Vlahović”. To su za mene nezaboravni dani. Sjećam se tri dana je sa nama bila grupa čuvena „Bijelo dugme”. Treći put sam bio u sastavu brigade koja se opet zvala ,,Veljko Vlahović” a bila je sastavljena od brigadira iz čitave Crne Gore. Bili smo na ORA Kumrovec, 1983. godine – sjeća se Drobnjak.
Drobnjak je bio udarnik sva tri puta, a najviše se sjeća bratskog druženja.
– Nije to bilo lako. Moralo se krvavo raditi. Bio je to žestok rad. Morale su se norme dostizati, i mjerili su se svi rezultati. Bila je to prava mladost – ustvrdio je Drobnjak.
Kaže da je Bijelo Polje bilo pravi rasadanik brigadira, i da je uvijek bilo puno više zainteresovanih da idu na radne akcije zbog čega se morala praviti prava selekcija.
– Veliki doprinos radne akcije su dale vaspitanju mlađih generacija. U tome je njihov nemjerljiv doprinos. Danas su tu mobilni telefoni, kompjuter, fejsbuk i slično. Bolje bi bilo da se ponovo nešto slično organizuje – poručuje Drobnjak.
Nekadašnji akcijaš Radojica Radojević (58) učestvovao je u 14 saveznih radnih akcija, a dobitnik je 13 udarničkih značaka. Objašnjava da su prve omladinske radne akcije organizovane još 1946. godine prilikom izgradnje pruge Brčko–Banovići, dok su naredne godine mladi SFRJ gradili pruge Šamac–Sarajevo, Titograd–Nikšić... Svojim rukama i mišićima, kako kaže, izgradili su Jugoslaviju.
– Radilo se udarnički od 6 ujutro do 12 sati, a nakon toga brigadiri su imali poslijepodnevni odmor, zabavni proigram, sportske aktivnosti, takmičenja i političko obrazovanje. Na nekim akcijama organizovani su kursevi, a bilo je moguće dobiti i vozačku dozvolu. Na radnim akcijama se radilo, ali su se mladi ljudi, istovremeno pripremali za društveni angažman. Najbolji su se upoznavali, sklapali prijateljstva, čak i brakove – sjeća se Radojević.
Navodi da su generacije akcijaša povezivali zajedništvo, drugarstvo i ponos, što, kako kaže, imaju čast predstavljati svoj grad, republiku i što su za sobom ostavljali kilometre izgrađenih autoputeva, željezničkih pruga, nasipa i na desetine hiljada novih sadnica. U pošumljavanje goleti oko Podgorice, takozvane Titove šume, 80-ih godina, sjeća se Radojević, tadašnji komandant gradilišta, bila je ispunjena radnim zadacima koje su morale biti ispunjene. U rukovodstvu ove omladinske akcije bio je sadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović.
EKIPA „DANA”
Polažu cvijeće
Povodom Dana omladinskih radnih akcija, predstavnici Udruženja bivših akcijaša Crne Gore položiće cvijeće na bistu Buda Tomovića, ispred Kulturno–informativnog centra koji nosi njegovo ime. Kako je kazao Miloš Milić, cvijeće će položiti u znak poštovanja i sjećanja na narodnog heroja Buda Tomovića (1914-1942), prvog predsjednika Crnogorske narodne omladine.
Vijence će položiti i delegacija akcijaša veterana i predstavnici mojkovačke samouprave u Vrlostupu.
Na radnoj akciji upoznao suprugu
Baranin Zoran Ćalović, učesnik deset omladinskih radnih akcija, kaže da se još uvijek sa zadovoljstvom sjeća umora nakon povratka sa gradilišta, žuljeva, buđenja u četiri ujutro i vojničkog pasulja koji više nikada nije imao takav ukus. Povodom 1. aprila, Dana ORA, ističe da se ne može naći nijedan akcijaš koji sa poštovanjem na čuva uspomene na dane provedene na gradilištima širom bivše Jugoslavije.
– Bio sam na deset radnih akcija, ali sam dobio 11 udarničkih značaka. Uvijek sam na svim akcijama bio predsjednik komisije za sport. Najviše uspjeha imali smo u fudbalu, to su većinom bili fudbaleri iz Sloge ili Mornara, a interesantno je da je sa nama na akciji u Sarajevu bio fudbalska legenda Slobodan Marović. On je bio tada pionir, ali je bio u ekipi sa nama starijima. Igrali smo na Kozari kao reprezentacija i bili smo prvaci. Akcionarski rad je bio dobar za sve nas. Mi smo radili i tamo gdje bager nije mogao da ide. Na deset tih radnih akcija moja brigada je na devet bila najbolja, i dobila je plaketu „Veljko Vlahović”. To je meni i svima nama bila velika čast – kaže on.
On navodi da je 1983. u Tuzli upoznao svoju suprugu Ljubicu, koja je takođe bila akcijaš sa slovenskom brigadom.
– Te godine se u Tuzli formirala „Bratska brigada” od četiri grada. Tako smo ja i žena ‘84. godine na Pešteru bili zajedno, mada još uvijek nijesmo bili vjenčani – kaže Zoran.
c