Poštujući propisane zdravstvene mjere mještani Velike sabrali su se juče kod Hrama svetih Kirika i Julite da se još jednom prisjete svojih najmilijih koji su stradali u genocidu koji su 28. jula 1944. godine počinile dvije SS divizije „Princ Eugen”, sastavljena uglavnom od folksdojčera, i „Skenderbeg”, potpomognute lokalnim muslimanskim stanovništvom iz Plava, Gusinja i Bihora. Tim povodom služena je i sveta liturgija, za pokoj duša fašističkog terora. Prije 76 godina za samo oko dva sata zvjerski je ubijeno, zaklano ili živo u vatru bačeno, zvanično 428 žrtava, mada, kako pričaju njihovi potomci, ta brojka prevazilazi i mnogo više od 500. Od nazad dvije godine, pored pomena, vrši se i proslava tih velikomučenika, jer ih je Sinod Srpske pravoslavne crkve u Beogradu kanonizovao za svece.
Liturgijskim sabranjem, načalstvovao je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije koji je istakao da se 28. jula 1944. desio se jedan od najsvirepijih pokolja nedužne djece, žena i staraca iz Velike i bliže okoline. On je dodao da u Velici nije bilo samo prosto ratno stanje i naišla tuđinska vojska, nego je to bilo nešto mnogo teže, jer regularna vojska nikada, po pravilima koja usvaja vojska, neće ubiti dijete, niti nenaoružanog čovjeka, niti zarobljenika, naročito ne djecu i trudne žene, a ovdje se to dogodilo.
– Nije to bila vojska, nego zločinačke horde, koje su imale odobrenje lično od Hitlera da tamo gdje narod pomaže ustanike, ubijaju sve redom i listom zatru. Nažalost, toj Hitlerovoj naredbi su se povinovali i mnogi drugi iz našeg komšiluka i naročito boli što je sa Hitlerovom zločinačkom armadom bilo mnogo naših komšija, čak, po krvi iz davnina, i naših srodnika, onih koji su vjeru promijenili, a sa vjerom i osjećanje, misao, nastrojenje, izgubili bratsko osjećanje. Njihova nevina krv nas oplemenjuje, opominje, jer se ta krv pomiješala sa Hristovom golgotskom krvlju. Zato su to Svete žrtve, jer su se sjedinile sa Hristovom žrtvom – kazao Joanikije, blagodareći bratstvu Kneževića, koji su pripremili da se ovaj praznik proslavi.
Srazmjerno prostoru i broju stanovnika, taj zločin se, uz pogrom Pivljana u Dolima 1943. godine, od istih fašističkih hordi, smatra jednim od najtežih i najstravičnijih u Drugom svjetskom ratu, ne samo u Crnoj Gori i Jugoslaviji, nego i šire.
U ime domaćina pomena,
Tomislav Knežević kazao je da su prije 76 godina Velika i Čakor odlijegali jaukom bespomoćne nejači, kojoj su koljači sijali smrt i popalili sve što je moglo da gori.
– Selo je prekrio crni dim, kao što je crn i razum krvnika balista i vulentara, naših komšija. Prema podacima do kojih je do sada došao Tim za utvrđivanje istine o veličkom genocidu, u toku tog krvavog pira poklano je, ubijeno ili u vatri spaljeno 520 nejači kojima se znaju imena, a za još preko stotinu žrtava u toku je provjera. Majke su ubijane dok su pokušavale da spasavaju svoju djecu, a veličke djevojke su uskakale u vatru da spasu djevojačku čast. Žrtve ovog zločina su i preživjeli, jer su ih traume pratile do kraja života. Žrtve su i brojna siročad, koja su, ostavši bez oba roditelja, odrastala po domovima širom Jugoslavije i mnogi dugo nijesu znali za porijeklo i zavičaj – kazao je Knežević.
N.V.
Umjesto trpeze donaije crkvamaJedan od organizatora programa
Gojko Knežević uputio je izvinjenje zemljacima što nisu u prilici da upriliče gostoprimstvo kako doliči Veličanima jer ove godine su skupovi zabranjeni. On je naveo da su zato bili spriječeni da upriliče trpezu ljubavi, a po blagoslovu vladike Joanikija bratstvo Knežević će priložiti 4.000 eura kao prvi prilog za izgradnju crkve u Novšiću na imanju
Bora i
Radenka Kneževića, a 1.000 za završetak oltara ove crkve u Velici.
)){kind=small}
