Logoped, oligofrenolog, defektolog, deficitarna su zanimanja, a koliko ti kadrovi fale našoj državi najbolje znaju roditelji djece sa autizmom i smetnjama u razvoju koji su prinuđeni da žive u dvije države i žrtvuju porodični mir da bi pomogli svom djetetu. U Centru za autizam „Ognjen Rakočević” u Podgorici sa djecom sa smetnjama u razvoju trenutno radi samo jedan oligofrenolog, a Crnoj Gori nedostaje oko 60 zaposlenih te struke. Roditelji zato moraju djecu da vode na tretmane u Institut „Đorđe Kostić” u Beogradu, što državu košta oko 600.000 eura na godišnjem nivou, a roditelje djece sa autizmom i manama u govoru mjesečno od 1.000 do 1.500 eura, pritom su razdvojeni od supružnika i druge djece.
– Djeca koja imaju smetnje u razvoju ne znači da treba da budu smetnja društvu, jer zaslužuju jednaka dječija prava. Pravo na zdravstvenu njegu i pomoć u svojoj državi je jedno od njih – poručuje jedna od majki Tanja Bajović.
Ističe da djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori nemaju zdravstvenu njegu kakvu trebaju, da se zato troškovi liječenja u regionu uvećavaju jer su u porastu smetnje u razvoju kod mališana od 2013. do 2021. godine doslovno kao vid epidemije.
​– Naša borba je počela prije skoro četiri godine. Jednu majku samo može da boli kada dijete nije dobro i kad želi da mu pomogne ali ne može bez adekvatne pomoći. Naš život smo započeli iznova, spakovali smo kofere i krenuli za Beograd, jer u Podgorici nije postojala mogućnost liječenja. Kao prije tri godine, to traje i dan-danas. Privatni tretmani kod logopeda nijesu bili dovoljni – priča Bajovićeva.
Ona se pita da li će država konačno olakšati roditeljima.
– Očekujem da će neko konačno imati sluha za našu djecu, da će CZA „Ognjen Rakočević” doživjeti procvat i da će djeca imati sve što im je potrebno, da napreduju u toj ustanovi i da rastu uz svoje porodice, a ne van granica svoje zemlje – kaže Bajovićeva.
Majka dječaka sa autizmom Jelena Filipović objašnjava da je njen sin bio dijete urednog razvoja do svoje druge godine, lijepo je napredovao, igrao se, radovao, zapažao, čak i govorio i skladu sa svojim uzrastom. Ipak, ubrzo su primijetili da se promijenio, prestao je da se odaziva na ime, imao neku svoju specifičnu igru, riječju gasilo se ono što je mogao i znao.
– Tu kreće naša borba, obilasci ljekara, a u tom momentu u Crnoj Gori nije postojao dječiji psihijatar. Ubrzo sam saznala za Institut „Đorđe Kostić” u Beogradu, gdje smo ga poveli na procjenu. Oni su izrazili sumnju na autizam. Tada odlazimo u Beograd, ostajemo na institutu 27 mjeseci sa prekidima, dok suprug ostaje sa starijim djetetom u Crnoj Gori. Razlog tako dugog boravka u Beogradu je taj što u Crnoj Gori ne postoji ustanova slična beogradskoj. U Crnoj Gori nema dovoljan broj stručnog kadra, logopeda, oligofrenologa, defektologa, a djeci sa autizmom je neophodan svakodnevni tretman – navodi Filipovićeva.
Ona kaže da su zbog socijalizacije djeteta plaćali privatni vrtić 150 eura, a tu su i troškovi života i stanovanja.
– Ti troškovi nisu nimalo mali. U prosjeku nekih 1.000 do 1.500 eura– poručuje Filipovićeva.
Majka dječaka sa autizmom Sanja Perunović kaže da su problem kod djeteta uočili kada je on počeo sa slaganjem i ređanjem stvari i predmeta koje su imali po kući, ali im se činilo da je to sve pokazatelj pedantnosti. Kako je vrijeme odmicalo primijetili su da ih dijete ne gleda u oči, da se ne odaziva na ime i da ih ne zove mama, tata.
– Sa dvije godine i tri mjeseca, koliko je sin imao, kreće borba i tada se prvi put susrećemo sa riječju autizam. Nakon procjena kreću stimulacije sa sinom od psihiloga i bilježimo sjajne pomake. Zato odlučujemo da odemo u Beograd, tražeći svjetlo na kraju tunela u lavirintu dijagnoza. Da bismo pošli u Beograd morala sam da ostavim kćerku u Podgorici. Odvojenost od porodice nam je bila pakao. Ćerka, koja je tad imala godinu, patila je i završila u bolnici. Žrtvovala sam dijete da bih mogla da budem i pratim napredak sina kroz program i rad na institutu u Beogradu – priča Perunovićeva.
​Nedostatak stručnog kadra glavni je razlog zbog kojeg djeca ne mogu dobiti liječenje u svojoj zemlji, a, prema riječima direktora Centra za autizam „Ognjen Rakočević”, dječijeg psihijatra Ivana Krgovića, veće plate zaposlenih bi učinile ta radna mjesta atraktivnijim i olakšale bi život mnogih porodica. On je ranije rekao da je veliki broj roditelja koji su prinuđeni da liječenje svoje djece nastave van Crne Gore. Prema podacima iz 2019, prije njegovog dolaska u Centar, 226 djece je bilo na tretmanima van zemlje, od kojih 219 u Institutu za patologiju govora, a sedmoro u Zavodu u Lipovici.
– Problemi nijesu novi i ranije sam isticao da nam fali kadra, kao i prostora za njih. Rijetko ko danas u državnoj ustanovi daje otkaz, a nas je do sada napustilo petoro zaposlenih. To se dešava jer, u odnosu na ostale ustanove, ovdje zaposleni imaju mnogo lošije uslove za rad. U centru „1. jun” na primjer zaposleni imaju platu 600 eura, a kod nas 400– upozorio je Krgović.
M.S.

---

U Podgorici jedan ili dva tretmana nedeljno
Otac djetata sa smetnjama u razvoju Žarko Vukadinović kaže da djeca sa smetnjama u razvoju nemaju mogućnost liječenja u Crnoj Gori, iako je prije tri godine otvoren Centar za autizam „Ognjen Rakočević”. Problem je, kako ističe, u nedostatku kadra, a u Centru u Podgorci im nude jedan ili dva termina nedjeljno, u trajanju od pola sata do 45 minuta.
– S obzirom na to da našoj djeci treba intenzivan svakodnevni rad, a svjestan da to našoj djeci ne može da pruži, doktor Ivan Krgović, dječiji psihijatar i direktor CZA „Ognjen Rakočević”, našu djecu šalje u Beograd na institut. Našoj djeci je pružena najbolja medicinska pomoć ali u drugoj državi. Zahvaljujući dr Krgoviću naša djeca napreduju, ali se pojavljuje gomila drugih problema.
Drugi veliki problem su finansije. Naime, djeca imaju plaćene termine na institutu, uglavnom logopeda i psihologa, ali usluge defektologa, somatopeda, oligofrenologa, vrtića, roditelji moraju platiti sami. Tako da troškovi smještaja, režija, hrane i terapija iznose od 1.000 do 1.500 eura mjesečno– ističe Vukadinović.