Kada je u Crnoj Gori počela privatizacija radnici su se nadali da će preduzeća oživjeti, te da će se povećati broj zaposlenih. Međutim, transformacija društvenog u državni, pa u privatni kapital pretvorila se u pravu elementarnu nepogodu.
Najbolji primjer jednog takvog neuspjelog pokušaja je kompanija „Primorka” iz Starog Bara. Preduzeće, nekada nosilac razvoja prehrambene industrije ne samo u barskoj opštini već i u Crnoj Gori, koje je zapošljavalo oko 2.000 radnika, više ne postoji. Njeni objekti su uništeni, a oprema pokradena.
Dževdet Đedo Begzić, jedan od bivših radnika, prisjeća se tih vremena.
– Mnogo je grešnih u nestajanju „Primorke”, koja je bila gigant ondašnje države i opštine. Urušavanje i pljačka ove kompanije počelo je nakon privatizacije koju je organizovala vlast i ljudi bliski njoj. Niko nije nevin u tome. Mnogo je onih koji su odgovorni svojim nedjelovanjem, iako smo ih mi radnici o propustima obavještavali. Na kraju nas je sve to stiglo, radnici su pošli na biro, još nisu naplatili svoja dugovanja, a neki pojedinci sa rukovodećih mjesta koji su uništili „Primorku” završili su u Spužu. Neki još uvijek bježe od pravde, ali mi smo sigurni da će i njih stići – kaže Begzić.
Od „Primorke” danas su ostali samo zidovi. Taj prostor izgleda kao da je tuda prošao cunami, i prosto je nevjerovatno da baš ništa nije ostalo na 70.000 kvadrata, sve je otišlo na rezanje u staro gvožđe, ili je uništeno i pokradeno.
Prema riječima bivšeg radnika
Dragana Rondovića, uzalud su radnici godinama alarmirali nadležne službe i institucije.
– Bivši zaposleni još uvijek se pitaju ko je kriv. Možda je bolje napraviti analizu ko se sve od „Primorke” okoristio – kaže Rondović.
Kako dodaje Begzić, od uvođena stečaja iz fabrike je odneseno sve što je moglo da se odnese.
– Zvuči nevjerovatno, ali u nikšićku Željezaru su otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave rad. Tako je, recimo, kao otpad završila hladnjača za čuvanje matičnog soka sa 17 tank lagera od po 35 kubika. Zatim, fabrika za proizvodnju sokova, kancelarije, linija za sok od nara, laboratorija, punionica jestivog ulja, skladište gotovih proizvoda, skladište repromaterijala i rezervnih djelova sa 3.500 kartica... Bilo je to pravo bogatstvo. Nestala je i kotlarnica koja je mogla da grije čitav Bar, najnoviji pogon za proizvodnju maslinovog ulja, pogon za prženje kafe, najnovija linija za proizvodnju maslinovog ulja kupljena u Italiji, bazen za ulje, punionica maslinovog ulja, upravna zgrada. Urušena je pekara i mašine u njoj, koje su nekada dnevno proizvodili 40.000 hljebova. Sve je to pokradeno i nestalo pod velom tajne i mraka – kaže Begzić.
D.S.
)){kind=small}
