Posrnuće ekonomije u Crnoj Gori, između ostalog, počelo je i sa građevinskim preduzećem „Radnik” iz Bijelog Polja. Kad je ovo, nekad preduzeće svjetskog ugleda, te 1992. godine otišlo u stečaj, na ulici je završilo 1.500 radnika i sa Biroa rada nikada se nijesu vratili na posao. A kako kaže jedan od radnika, Ramiz Zulević, koji se i dalje bori da oni što su preživjeli pravu golgotu dobiju nešto, kao ostale njihove brojne kolege. Kaže da su gradili i izgradili Bijelo Polje, objekte širom Crne Gore i područja bivše Jugoslavije, a nijesu uspjeli da ostvare ni najosnovnija prava.

– Kažu da nada umire posljednja, i to je jedino što nas i dalje uvjerava da ćemo dobiti nadoknadu za izgubljeni posao. Posljednje što se dešavalo kad smo mi u pitanju jeste sastanak naše delegacije sa sadašnjim gradonačelnikom Petrom Smolovićem. O svemu smo ga tom prilikom upoznali i predali naš spisak od blizu 50 imena, koliko je nas preživjelo do sada, i koji nijesu ostvarili nikakve beneficije – rekao je Zulević.

On je dodao da im je Smolović obećao pomoć, i kazao da će razgovarati sa predstavnicima Ministarstva ekonomije.

– U međuvremenu je došla ovaj virus korona, tako da nijesmo dobijali nikakav odgovor. Možda se nešto u međuvremenu desi – kaže Zulević.

On dodaje da im je prije 28 godina kad su otišli u stečaj, i bili kako kažu,,zamorčići', saopšteno da će samo nakratko biti na evidenciji nezaposlenih, a onda će se brzo vratiti i nastaviti posao, od kojeg su mukotrpnim radom hranili svoje brojne familije.

– Prevareni smo. Nikad se više se ne osvrnuše na nas. Ne da nam nijesu dozvolili da se vratimo na posao, nego nijesmo bili u stanju da ostvarimo ni najosnovnija prava iz radnog odnosa. Ono što je najgore, naša firma bila je sastavljena od običnih radnika – zidara, malterdžija, tesara, armirača, i najveći broj njih su bili nekvalifikovana radna snaga. I svi zajedno smo gradili i izgradili Bijelo Polje. I gradili, kažu, na vrhunskom nivou objekte širom Crne Gore i prostora bivše Jugoslavije. A bili smo na radovima u Njemačkoj, Kuvajtu – sa sjetom se prisjeća Zulević.

On dodaje da najveći broj tih radnika danas nijesu živi, a nijesu dobili ono što su radom zaslužili. Bivši radnici, kaže Zulević, traže da dobiju nadoknadu, jer je u međuvremenu imovina firme prodata u naselju Nikoljac i Zatonu.

U nizu zahtijeva, kako je naveo, traže da se riješi socijalni program obespravljenih građevinaca, među kojima je veliki broj njih, koji, s obzirom na godine starosti, ali i naporan i težak rad kojem su bili izloženi, više nijesu među živima, a nijesu svojim porodicama ostavili ono što su sa svojih deset prstiju zaradili.

– Tražimo da nam se obezbijedi otpremnina po godini staža, zatim da invalidi dobiju ravnopravan status sa ostalim kolegama u državi i da se za sve bivše radnike preduzeća obezbijedi adekvatan socijalni program. Ipak, najveći problem su mizerne penzije koje su radnici ostvarili mukotrpnim radom. Od tih crkavica nijesu u stanju da prežive. Sve ode na kupovinu ljekova. Mnogi od njih odustaju od ljekova i pogoršavaju sebi ionako narušeno zdravlje, jer nemaju novca da ih kupe. Zdravlje su ugrozili radeći po suncu, kiši i snijegu teške fizičke, nerijetko rizične poslove, na gradilištima širom nekadašnje Jugoslavije, ali i širom svijeta – naglasio je Zulević.

M.N.

---

Diskriminacija prevršila svaku mjeru
Potpredsjednik Inicijativnog odbora za zaštitu prava radnika Izet Ćatović je kazao da je diskriminacija kojoj su izloženi radnici u Bijelom Polju prevršila svaku mjeru.

– Najnoviji i najslikovitiji primjer diskriminacije je minimalni iznos penzije koju su ostvarili radnici koji su usled stečaja ostali bez posla. Zna se da se granica siromaštva mjeri iznosom od oko 180 eura, a naši radnici i oni iz drugih preduzeća koji su po navedenom osnovu ostvarili pravo na penzionisanje, dobili su rešenja na stotinak eura mirovine. Zaista je žalosno što su naše kolege iz centralnog i južnog dijela države ostvarile pravo na znatno veće iznose penzija. Takođe je žalosno što nijesmo uspjeli da ostvarimo ni pravo na otpremnine koje su se na sjeveru države uglavnom isplaćivale u iznosu od 1,926 eura, dok su u drugim djelovima isplaćivanja po tom osnovu bila znatno veća – kazao je Ćatović.



Prevareni smo. Nikad se više ne osvrnuše na nas. Ne da nam nijesu dozvolili da se vratimo na posao, nego nijesmo bili u stanju da ostvarimo ni najosnovnija prava iz radnog odnosa