Priredio: mr Veselin Drljević
Ovom prilikom je Karađorđe poklonio vojvodi Mini krivu tursku sablju i srebrnu kuburliju, a Karađorđev vojvoda Mutap Lazar pobratimio se sa Minom.
Predanje je zapamtilo susret između Karađorđa i Mine Radovića:
„Na čelu Brđana došao je mladi vojvoda Mina Radović iz Morače. Odjeven je u najljepše vojvodsko odijelo sa sjajnim tokama na grudima i pod oružjem. Vojvoda se srete i pozdravi sa Karađorđem. Krene da mu poljubi ruku kao Voždu i knezu Srpskome, ali ga Karađorđe srete riječima: – Nećemo tako, vojvodo. Starija je tvoja nego moja. Ti si se prvi odmetnuo i borbu sa Turcima počeo, nego da se poljubimo i zagrlimo kao braća i drugovi“.
Susret srpskog vođe i predstavnika Crne Gore i Brda, do kojeg je došlo u selu Bukoviku kod Sjenice, čitava vojska je pozdravila pucnjem i pjesmom.
Kod Moračana i Rovčana se i danas prepričava anegdota o susretu ove dvije bratske vojske. Tada je Karađorđe pitao vojvodu Minu ko je najbolji junak u njegovoj družini, koji, ne dvoumeći se, mu ukaza na Jovana Vuksanova Rakočevića. Kada ga Karađorđe upita koliko je posjekao glava, Mina mu odgovori: „Posjekao je 30 glava“. Onda Karađorđe reče vojvodi Mini: „E moj vojvoda, a moj Mutap Lazar otkad svane dok ogrije sunce posiječe 130 glava“, onda njemu Mina kaže: „E Gospodare, lako je Mutapu sjeći sa hata sabljom i to azijate Turke, ali moj Vuksan sa opanaka posiječe 30 glava ljutih poturica.“
Sudeći po Karađorđevom pismu od 30. maja upućenom vojvodi Pljakiću, izraženo je Voždovo prijatno iznenađenje zbog susreta s Brđanima i Vasojevićima i u isto vrijeme je istaknut značaj njihovog ustanka: „I javljamo ti kako smo se vratili od Suvodola, kako smo pašu razbili i došli u Sjenicu. I sjutradan dođoše nam od Vasojevića i Brđana 350 momaka i noćili su dvije noći kod nas i fala bogu sada smo se sa njima sjedinili i sada nam je otvoren put u Crnu Goru i dali smo im džebane i kremenja i Adži Prodana sa nekoliko vojske jesmo opravili sa njima te su otišli u njinu nahiju. I Turaka nigdje nema po selima, sve se sabilo u kasabe i već se ovamo zaratilo do Crne Gore.“
Ove dvije udružene vojske su ubrzo oslobodile Sjenicu i u žestokoj borbi potukle pećkoga Naum-pašu. U maju mjesecu ubrzo je oslobođen i Novi Pazar.
Vijest o zauzeću Sjenice i sastanku vojvode Mine Radovića i Karađorđa ohrabrila je hercegovačka i brdska plemena te su se Župljani, Pivljani, Drobnjci, Moračani, Uskoci, Rovčani i drugi, digli na ustanak. Jakim snagama napadali su i utvrđene turske gradove: Pljevlja, Foču, Nikšić, Gacko, Kolašin i druga mjesta po Raškoj. Zauzimanjem Novog Pazara Karađorđu je stigao glas da velika turska vojska nadire iz pravca Niša i da su neki srpski odredi poraženi kod Kamenice. Karađorđe je odmah napustio zauzeta mjesta i povratio vojsku da bi spriječio Turke da osvoje oslobođenu teritoriju. O ovome je obavijestio i crnogorskog vladiku Petra I, koji je bio došao nadomak Nikšića sa Katunjanima da pomogne Brđane i Hercegovce. Tako je propao plan vojvode Mine i vožda Karađorđa o oslobađanju Kolašina od Turaka i povezivanja oslobođenih teritorija sa Crnom Gorom i Srbijom.
Na molbu vojvode Mine Radovića, Karađorđe je ostavio jedno manje odjeljenje svoje vojske koje je brojalo osamdeset vojnika. Na Vidovdan, na Sitnoj Luci ispod sela Trešnjeva održan je zbor stanovništva Gornjih Vasojevića sa Karađorđevim vojvodama, Čolak Antom Simonovićem, Hadži Prodanom Gligorijevićem i Rakom Ljevajcem. U to vrijeme, negdje u Ravnom Hasu, stigao je i Karađorđe. Početkom jula morao je hitno da se vrati u Srbiju. Njegove vojvode su prešle iz Vasojevića u Lijevu Rijeku, pa u Donju Moraču (Đuđevina). Vojvoda Mina se sa tim kombinovanim odredom borio po staroj Raški. Na Limu mu gine barjaktar Mijajlo Simonović, a na Tari se susreće s vasojevićkim odredom koji je predvodio iguman Nićifor iz manastira Đurđevi stupovi. U borbama po Hercegovini i Raški od srbijanskih vojnika poginuo je 21 borac. U Morači su se Karađorđeve vojvode zadržale do septembra kada su preko Gornje Morače, Drobnjaka i Jezera, zajedno sa Gavrilom Šibalijom, preko Tare i Lima prešli u Srbiju 14/26. septembra 1809. godine. Ostali su upamćeni kao Šijaci od kojih su Moračani naučili neke narodne pjesme i dr.
Postavlja se pitanje odakle su bili Karađorđu barjaci. Kada su srpski ustanici došli u dodir s ruskom vojskom 1806. godine, dobili su od Rusa nove ratne zastave koje su bile od boljeg materijala. Karađorđe je podijelio ove zastave vojvodama u kneževinama i starješinama u nahijama. Tako je Lazar (Petrov) Mutap, rodom Šćepanović iz Rovaca, dobio ratni barjak iz Rusije od kojeg se nije odvajao do smrti. Teško je ranjen u boju na Čačku, 1815. godine. Uvidjevši da mu je došao kraj, predao je barjak u manastir Vujan. Umro je i sahranjen na drugom mjestu, a kasnije prenesen u tom manastiru, gdje se zastava nad njegovim grobom vijorila do oko 1920. godine, kada je iz dvora u Beogradu bilo naređeno da se uzme. Danas, 2008. godine Mutapov barjak se nalazi u Muzeju Prvog srpskog ustanka u Beogradu.
(Nastaviće se)