Jovanovo prezime Kukuzelj ukazuje na njegovo slovensko porijeklo, a nastalo je neobičnom kombinacijom pogrešno izgovorene grčke riječi za pasulj i slovenske za kupus i zelje.
Ovaj dodatak svom imenu dobio je školovajući se u Carigradu. Naime, njegovi školski drugovi su mu dali to ime, kada je Jovan na pitanje „Šta je danas jeo“, odgovorio „kukiuzelje“.
Jovan je imao „nadzemaljski glas“, čestito držanje i izuzetnu skromnost, kojoj su smetale svakodnevne pohvale, divljenja i unapređenja. Postao je načelnik dvorskih pjevača, napisao mnoga djela o crkvenom pojanju i postao carev ljubimac, koji je namjeravao da ga oženi kćerkom nekog od bližih rođaka.
Jovan je imao sasvim druge planove. Kada je čuo šta car namjerava, zamolio ga je da mu dozvoli da posjeti majku. Nikome nije povjeravao svoju želju i odlučnost da se posveti monaškom životu i tihovanju u molitvi. Kada se sreo sa starcem-igumanom svetogorskog manastira Velika Lavra, Jovan mu se povjerio.
Iguman ga je podržao u njegovim namjerama. Potom je Jovan, preobučen u rite, izašao iz Carigrada i pojavio se pred vratima Velike Lavre. Primljen je u bratstvo, sa poslušanjem da na svetogorskim pašnjacima čuva manastirsko stado.
Ne mogavši da se naraduje svom novom položaju, jednog dana, duboko u svetogorskim vrletima, čuvajući koze, naslonjen na jedno drvo, Jovan je svoju stalnu molitvu i zahvalnost Bogu što mu je ispunio očekivanja iz usrdnih riječi počeo da pretvara u božanske himne.
Pjesmu je čuo neki pustinjak, koji se podvizivao u maloj pećini. I sam je pomislio da glas dolazi sa visina i da je ta nestvarna pjesma zaustavila cvrkut ptica, a stado koje je do tada paslo, stajalo je kao ukopano.
Pustinjak je otišao u manastir, i svoj doživljaj ispričao igumanu. Jovan je pod zakletvom, priznao igumanu ko je i kako je došao na Svetu Goru.
Sve što je molio igumana bilo je da ostane da čuva koze i da izmoli cara da mu oprosti što je otišao, i da ga silom ne vrati na dvor. Stari iguman je otišao u Carigrad i izmolio od cara ispunjenje samo jedne želje, koja je tek kasnije saopštena.
Car je poželio sreću svom velikom pojcu i poručio mu „da jespasenje duše iznad svega“, i da se moli za cara i njegovo carstvo.
Jovan je i dalje čuvao stado i pjevao božanske pjresme po svetogorskim prostranstvima, slobodan i spokojan. Pored manastira sagradio je malu keliju i kapelu posvećenu Svetim Arhangelima, gdje je usamljenički živio šest dana, a nedjeljom bi stao za pjevnicu velike crkve i pjevao sa ostalim monasima, koja se divila njegovom glasu i poznavanju muzike.
Jovan je tako usrdno i revnosno pjevao da bi često od umora morao da se spusti i odmori.
Jedne subote, poslije bdenija, sjeo je ispred ikone Presvete Bogorodice, pred kojom je čitao akatist. Za trenutak je prispao i u nebeskoj svjetlosti javi mu se riječima: „Raduj se Jovane! Pjevaj mi i ja te neću napustiti!“
Nakon što mu je stavila zlatnik u ruku, kao svepoznati znak prisutnosti, nestala je u svjetlosti.
Jovan se ozaren probudio sa novčićem u ruci i suzama u očima, zaplakao zbog neizrecive milosti i blagoslova Presvete Bogorodice.
U knjigama je kratko dopisano: „Zlatnik bi privešen k ikoni Bogomatere, pred kojom je Jovan pjevao i bio udostojen nebeskog viđenja. I bivahu neobična čudersa od ikone i od samog zlatnika“.
Nakon ovog čudesnog javljanja, Jovan je još predanije i revnosnije pjevao za pjevnicom i molio se u svojoj keliji.
Kada su mu od dugog stajanja i rada i monaškog podviga noge otekle i pojavile se rane, koje su izgledale neizlječive, ponovo mu se javila Bogorodica, riječima da će ozdraviti i dovršiti svoju misiju, prema Božjem proviđenju. Njegov duhovni život bio je na tako visokom stepenu, da je predvidio i vrijeme svog odlaska iz ovozemaljskog života.
Pozvao je bratiju, oprostio se sa svima i zamolio da ga sahrane u njegovoj crkvici Svetih Arhanđela.
Jovan Kukuzelj je uveo u crkvenu muziku novi stil i sadržaje, a kasni vizantijski sistem notacije nazvan je po njemu. Njegov sistem muzičkih zapisa sadrži 60 oznaka. Do danas je sačuvano oko 90 prepisa njegovih radova, ali nije sačuvan ni jedan originalni rukopis. Pravoslavna crkva ga je proglasila za svetitelja, a njegov dan se obilježava 1. oktobra. Muzička škola u rodnom Draču nosi njegovo ime...(Nastaviće se)
Piše: Veselin Lazarević