Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
To da je društvena svijest postala djelimično mitološka, odavno nije novost. Svima je poznato da je u vrijeme Drugog svjetskog rata, u danima kada je Njemačka okupirala Dansku, danski kralj stavio žutu zvijezdu. U stvari, to se nikad nije dogodilo. Svima su poznate Lenjinove riječi da umjetnost treba da bude shvatljiva masama, i Puškinova jadikovka zbog toga što se rodio u Rusiji sa pameću i talentom. U stvari, Lenjin je, u razgovoru sa Klarom Cetkin, govorio da je umjetnost „neshvatljiva masama” a da je „mase shvataju”, a Puškin je, u pismu ženi, pisao ne „s umom”, nego „s dušom”. Zamjena razumljivosti sa neophodnošću shvatanja, i pameti sa dušom, iz korijena mijenja smisao uobičajenih formulacija. Možda se iskrivljene Lenjinove riječi mogu pripisati lošem prevodu sa njemačkog jezika, ali Puškinov slučaj zahtijeva dublju analizu. Objašnjenje se ovdje sastoji, očigledno, u tome što naša svijest skoro dozvoljava neumjesnost u Rusiji pameti, ali nikako ne duše. Snaga predubjeđenja u tom pitanju se istinski primjećuje, jer tiraž izdavanja Puškinovih pisama se broji stotinama hiljada! Tim prije grešku u citiranju prave čak veoma poznati filolofzi. Evo još jednog rasprostranjenog mita: formulacija O b e ć a v a m d a ć u g o v o r i t i s a m o i s t i n u, i n i š t a d r u g o o s i m i s t i n e. U stvari, u Americi govore drugačije „Obećavam da ću govoriti samo pravdu i ništa drugo osim pravde, i da mi pomože Bog”.
Matematika se može osjećati polaskanom time što broju detalja, u kojima se mitološka slika svijeta razlikuje od realne slike, pripadaju i neki matematički sižei. Na primjer, većina je uvjerena da se u matematici svi pojmovi određuju, a sve tvrdnje dokazuju. Pa svaki pojam se određuje kroz druge pojmove, a svaka tvrdnja se dokazuje oslanjajući se na druge tvrdnje. Sjećamo se retoričkog pitanja gospođe Prostakove: „Krojač se učio od drugoga krojača, drugi od trećega, a od koga se učio prvi krojač?” Autor ovih redova je morao da sluša određenja površine lopte: „Prostor površine lopte je dio površine pravilnih poliedara ispisanih na toj lopti, pri neogrančenom povećanju broja grana tih poliedara”. Slična predstava o površini pojavila se, očigledno, po analogiji sa tom činjenicom da je dužina kružnice, u stvari, granica perimetara pravilnih mnogouglova upisanih u toj kružnici, uz neograničeno povećanje broja strana tih mnogouglova. Ali čitava stvar je u tome što u pravilnom mnogougaoniku može biti bilo koliko strana. U pravilnom poliedaru broj grana može biti samo jedan od sledećih pet brojeva: četiri, šest, osam, dvanaest, ili dvadeset, tako da ni o kakvom povećanju broja grana ne može biti riječi.
Najzapaženija pojava je povezana sa odražavanjem u mitologiji svijesti učenja o paralenim pravima.
Svi, praktično, znaju šta su paralelne prave. Svi su, praktično, čuli za aksiomu o paralelnim pravima, pa o njoj se uči u školi. Niko od takozvanih „ljudi sa ulice” koje sam pitao u čemu se sastoji aksioma o paralenima, nije se izgovarao neznanjem. Apsolutna većina anketiranih, odgovorila je ovako: Aksioma o paralelnima sastoji se u tome što se paralelne prave ne sijeku. Preporučujem čitaocu da sam sprovede anketu i ubijedi se da upravo takva formulacija aksiome o paralelnima ulazi u masovnu svijest.
Dobivši navedeni odgovor na pitanje o sadržaju aksiome o paralelnima, treba odmah postaviti sledeće pitanje: A što su to paralelne prave? Prije svega, odgovoriće vam da su paralelne takve prave koje se ne sijeku. Mnogi će odmah da shvate da tu nešto nije u redu. Pa nikakva aksioma se ne može sadržati u tome da se paralelne prave, koje se ne sijeku, ne sijeku. Mnogi od onih koji to ne shvate odmah, mogu se u to uvjeriti. Ostaće neznačajna manjina onih koji smatraju da je takva aksioma moguća. Sa predstavnicima takve manjine se teško dogovoriti.
Izvanredno je što prisustvo u društvenoj svijesti o lažnoj formulaciji aksiome o paralelnim pravima ima internacionalni karakter. U toj, donekle neočekivanoj okolnosti, autor ovih redova uvjerio se na sledeći način. U martu 2006. godine, na simpozijumu u Pekingu, posvećenom problemima matematičkog obrazovanja, ja sam govorio o svojim gledanjima na pomenutu aksiomu, gledanjima, dobijenim u materijalu na ruskom jeziku. Među prisutnima je bio američki profesor matematike Velleman, sa dosta poznatog Amheret koledža, iz države Masačuset. Tog dana on je pitao svoju ženu Šelli, magistra nekoliko humanitarnih nauka, koja je zajedno sa njim doputovala u Peking, u čemu se sastoji aksioma o paralelnim pravima. I dobio je odgovor: „U tome što se paralelne prave ne sijeku”. Tada je on pitao: „A što su to paralelne prave?“ Odgovor mu je bio smijeh: profesorova supruga je odmah shvatila besmislenst svoga odgovora. I tako su se, makar u tom detalju, ruska i američka mitološka slika svijeta pokazale jednake.
(Nastaviće se)